Dnevnik iz jugoslavenskog radnog logora

Sedamnaestogodišnja Magda Wiesenthaner je s dolaskom partizana u Osijek u svibnju 1945., kao i svi pripadnici njemačkog naroda u Slavoniji, bila deportirana zajedno sa svojom majkom u Radni logor Valpovo (Arbeitslager Walpach). Njezin dnevnik je nakon mnogo desetljeća pronašla njena kći i objavila knjigu „Magdin dnevnik“, koja se većim dijelom upravo sastoji od dnevničkih zapisa njene majke Magde.

Nova vlast je bez optužnice ili presude sve pripadnike njemačke nacionalne manjine prebacila u logor i zaplijenila njihovu imovinu. Iako preciznih brojaka nema, zasigurno se zna da je kroz Radni logor Valpovo prošlo oko 3.000 ljudi od kojih ih je više od tisuću umrlo u zatočeništvu od gladi, tifusa, dizenterije i hladnoće.

U dnevnik Magda upisuje sve događaje od prvog dana kada su ju odveli. Tog dana sa sobom je smjela ponijeti samo ono što je imala na sebi. Nakit i sat su joj prvo zaplijenili. No „ponijela“ je sa sobom i svoje navike osječke građanske klase da vodi dnevnik. Tako je i nesvjesno, pišući dnevnik i bilježeći svoj život, zapravo stvorila dokument koji govori o odnosu nove vlasti prema njemačkoj nacionalnoj manjini nakon Drugog svjetskog rata. Godinu dana boravka u logoru pažljivo je bilježila i ostavila svjedočanstvo o vremenu i događajima o kojima postoji vrlo malo dokumentarne građe.

Sjećanje bez gorčine

Magdina kćer, dugogodišnja osječka profesorica Vesna Brust, pronašla je dnevnik nakon mnogo godina i odmah shvatila kakvo blago ima pred sobom.

„Dnevnik bi najvjerojatnije ostao skriven negdje u zadnjoj ladici mamina ormara da jednog dana Nikola Mak (nažalost u međuvremenu preminuo op.a.), aktivni član Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, nije pokazao zanimanje za dokumente koji bi dokazivali mamin i bakin boravak u logoru“, kaže autorica Vesna Brust. Knjiga je zaokruženo svjedočanstvo u kojem su mjesto našle i zabilješke Vesninog strica Zvonimira Katića o savezničkom bombardiraju Osijeka, ali i autoričin razgovor s majkom Magdom u kojem je mnogo stvari napokon razjašnjeno. Glavi sadržaj je sam Magdin dnevnik, autentičan zapis sedamnaestogodišnje djevojke od odvođenja, pa sve do otpuštanja iz logora. 

Vesna Brust kaže kako je tijekom njezina odrastanja to bila tema o kojoj se nije govorilo. Roditelji su, vjerojatno u želji da zaštite djecu, jednostavno tajili taj dio života. Tim više što je Vesnin otac kao domobran i sam proveo u zatvoru godinu dana nakon rata.

Magda Wiesenthaner je danas teško pokretna, slabije čuje i teže govori, ali bistrog pogleda i s osmjehom koji svjedoči da usprkos godinama ima snažnu volju za životom, prisjeća se stvari koje su se dogodile prije skoro 80 godina. Jasno se sjeća svoje mladosti i rado prepričava ono što je davno zapisivala u dnevnik. Unatoč otetoj godini života i otetoj imovini, u Magdi nema ni malo gorčine.

„Bila sam mlada i nisam to tako ozbiljno shvaćala kao što je situacija bila ozbiljna. Bilo je dana kada je stvarno bilo teško, ali je prošlo...", kaže vedra starica pomirljivo.

Građa za povjesničare

Okolnosti su bile teške, Magda je s majkom ostala sama jer je otac poginuo kao civil. Bio je kvalificirani tehničar i prilikom pokušaja deaktivacije bombe izgubio je život. Ta nesretna okolnost ih je kasnije možda i spasila od smrti u logoru jer nisu imale nikoga da im šalje hranu ili pakete, pa su se same javljale za rad jer je to bila prilika da izađu iz logora i nabave nešto hrane.

„Prijavljivali smo se za rad kako bismo mogli izaći iz logora“, kaže Magda. Te izuzetno hladne zime s 1945. na 1946. godinu, zima, bolesti i glad desetkovali su one koji su ostali iza žice", priča Magda.

Zahvaljujući tom lukavstvu, majka je provela dobar dio uzništva kao kuharica u vojnoj menzi, a Magda je radila kao spremačica. To ih je spasilo i od gladi jer je majka ponekad mogla nabaviti nešto hrane.

I inače skoro svaki dnevnički zapis sadrži opis gladi koja je bila konstantno stanje. Ako bi dobila nešto hrane, zapisivala je sa zahvalnošću od koga je dobila čašu mlijeka ili jabuku.

Dnevnik se čita lako, osjeti se da ga je pisala mlada djevojka koja još nije izgubila djetinju razigranost i naivnost. Cijelom tom dokumentu to daje jedan dodatni šarm.

U strahu da ne dospije u nečije ruke, Magda nigdje ne iznosi svoje mišljenje ni osjećaje, opisuje stvari kakve jesu, bez tumačenja okolnosti ili konteksta, pa cijeli dnevnik zapravo postaje i odlična građa za povjesničare jer je lišen svega što je suvišno, ali su ostale činjenice i protagonisti o kojima je Magda svjedočila iz prve ruke.

U logoru se stalno umiralo, sve do zadnjeg dana. Magda tako opisuje kako je njena dobra prijateljica Katica Weber dobila pjegavac te su ju odnijeli u bolnicu dan prije nego što je trebala biti puštena iz logora. U bolnici je nažalost i umrla.

Preživjeli su ponovo stvorili egzistenciju

„Dočekali smo i taj toliko žuđeni dan! Dan kada smo dobili objavu i kad su nam rekli da smo slobodni građani! Slobodni!!! Koliko ta riječ znači to tek sada znamo. Sada kada smo iskusili kako je živjeti bez nje, stalno pod komandom i nadzorom. No sada, što nas još čeka? Da sloboda, ali bez kuće, bez krova nad glavom, kod drugih ljudi. Jer rečeno nam je da imovinu ne smijemo tražiti. (...) tako završava moj dnevnik, koji svojom vanjštinom pokazuje da je propatio mnogo toga. Hvala Bogu da je prošlo i ne daj Bože da mi se ikada u životu povrati!" Tim riječima Magda završava svoj dnevnik, svjesna da vremena koja dolaze neće biti mnogo lakša.

„Rekli su nam da smo slobodni, ali kuda da idemo, kada nismo imali kamo. Mene je primila sestrična, a moja majka je služila po tuđim kućama da ima gdje spavati i što jesti. Tražili smo da nam vrate barem dio stvari iz naše kuće i uspjeli smo dobiti šivaću mašinu", priča Magda.

Zahvaljujući toj mašini, majka joj je započela mali obrt, krojačku radnju koja je postala temelj za povratak u prijeratni građanski status. Iako vrlo intimno štivo, Magdin dnevnik je zapravo priča o svima koji su preživjeli logor u Valpovu. Jer među prezimenima koja spominje iz logora prepoznaju se danas mnoge osječke obitelji koje su unatoč tome što su bile izbačene iz svojih kuća i ostavljene bez ičega, idućih desetljeća ponovo izgradile svoj život. Svojim radom povratili su svoju egzistenciju, svojim školovanjem potvrdili svoje sposobnosti i svojem djelovanjem u društvu stekli svoj nasilno otet građanski ugled.

Zato ne čudi što je knjiga „Magdin dnevnik“ rasprodana i može se naći još samo u knjižnicama.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu