Odmah nakon Drugog svjetskog rata, dok su Njemačkom još upravljali saveznici pobjedničkih sila, vojne uprave su uz mnogo opreza i prepreka polagano dopuštale pokretanje novina. Doslovce sve njemačke tiskovine su isprva bile zabranjene jer su i u redakcijama najčešće radili samo provjereni i gorljivi nacisti. Svaki zahtjev za ponovno ili pokretanje novog lista se pomno i najčešće veoma dugo provjeravao.
I Rudolf Augstein je u Hannoveru uputio zahtjev za pokretanjem političkog tjednika. On sam je već radio kao novinar za tjednik britanske okupacijske zone News Review, ali niti njemu britanska vojna uprava nije vjerovala: prvi broj novog tjednika Der Spiegela je izašao 4. siječnja 1947. ali u prvim brojevima su glavni i odgovorni urednici još bili - britanski časnici John Seymour Chaloner, Henry Ormond i Harry Bohrer. Tek sa sedmim brojem se britanska vojna uprava odvažila predati tjednik u "njemačke ruke" Rudolfa Augsteina, a redakcija se s vremenom preselila u Hamburg .
Utjecaj ovog lista na politički život mlade Njemačke bio je golem: s jedne strane su ga napadali da je "previše crven", a vrhunac je bio članak kojim je Der Spiegel početkom šezdesetih otkrio nedostatke u netom osnovanoj njemačkoj vojsci Bundeswehru. Pod optužbom za veleizdaju, policija je pretresla redakciju, a Augstein je proveo 103 dana u zatvoru. Tadašnji ministar obrane, Bavarac Josef Strauß je Der Spiegel uspoređivao s Gestapoom i najradije bi obustavio izdavanje tog tjednika. Ali Der Spiegel je opstao - ministar Franz Josef Strauß nije. Njemačka je s Der Spiegelom počela učiti što je demokracija.
A u to spadaju i neovisni mediji i makar je Augstein bio i osobni prijatelj socijaldemokratskog kancelara Brandta, to nipošto nije značilo da Der Spiegel neće objaviti neugodne članke i protiv SPD-a - sve do toga da je i Brandt jednom za Spiegel rekao da je to "Scheißblatt" (usrani list). Neovisnost i novinarska samostalnost je bilo glavno načelo lista, a tako je i ostalo nakon što je Augstein preminuo 2002.