Da čujem kako igraš nogomet

Michael Kober veoma koncentrirano gleda što se događa na travnjaku. Gleda i lijevo i desno, u međuvremenu črčka bilješke i čitavo vrijeme ovaj dvadesetogodišnjak neprestance govori u mikrofon: "Lopta leti sve do pet metara od gola, Elia Soriano je prihvaća glavom i skače visoko u zrak" govori u brzom ritmu dok pušta da ga obuzme žar utakmice. "Trebao je učiniti nešto više od toga! Lopta prolazi barem tri metara pored lijeve vratnice..."

To nije tek običan prijenos utakmice za slušatelje radija: to je živi prijenos utakmice koja traje za prisutne slijepe obožavatelje momčadi Würzburg Kickers.Prijenos utakmice Würzburg Kickersa ove nedjelje 23.10.

Ta nova momčad Druge lige tek od ove veljače na svojem stadionu nudi i takav način praćenja igre. Zapravo, u Prvoj i Drugoj njemačkoj nogometnoj ligi je takva usluga već postala gotovo uobičajena. Još 1999. je Bayer Leverkusen organizirao prvi takav prijenos za svoje slijepe obožavatelje.

Četvero entuzijasta za mikrofonom

"Nogometni klubovi imaju i svoju socijalnu zadaću", objašnjava nam Johannes Popp koji je kod Kickersa zadužen za sve što ima veze sa stadionom i njihovim igrama na domaćem terenu. "Njemački nogometni savez nam je ponudio financijsku pomoć za nabavu tehnike i odmah smo prihvatili tu pomoć."

Tako su na stadionu postavljena četiri odašiljača preko kojih se opis igre prenosi na šest posebnih prijamnika sa slušalicama. Oni koji to trebaju, takav prijamnik mogu dobiti u upravi stadiona, jedino trebaju najaviti svoj dolazak na utakmicu 24 sata prije nego što ona počne.

U Würzburgu svi spikeri to rade na dragovoljnoj osnovi. Četvero ih je; osim Kobera je tu i Philip Schimpf, Marcus Meier i jedina žena među njima, Catharina Fechner. "Uvijek smo četvoro, jer takav prijenos utakmice za slijepe može biti prilično naporan", objašnjava Meier. "Smjenjujemo se svakih četiri, pet minuta", dodaje Kober. S jedne strane, trebaju svakako osvježiti suho grlo, "ali i zato da tako bude zanimljivije slušateljima".

Utakmica drugoligaša je bolja i od Reala...

Cem Tören ima 26 godina i od svoje osamnaeste godine je slijep. Boluje od jedne nasljedne bolesti od koje je sve više i više gubio dar vida. Ali i prije toga se zarazio nogometom, tako da su mu ti prijenosi utakmice na stadionu osobit doživljaj. Ne samo da čuje atmosferu na tribinama, nego ovako čuje i točno što se zbiva na travnjaku. "Osim toga, to što govore ovi reporteri na stadionu je mnogo opsežnije i detaljnije nego što govore komentatori na televiziji ili na radiju dok prenose utakmice", kaže nam Tören.

On dolazi gotovo na svaku utakmicu, barem dvadesetak puta godišnje. I što je najvažnije, u tim utakmicama drugoligaša koji se tek trudi da opet ne ispadne na još nižu razinu on uživa kud i kamo više nego u igrama vrhunskih momčadi: "Kad slušam prijenos utakmice Champions League na radiju, uglavnom se smrtno dosađujem."

Četiri reportera na stadionu u Würzburgu nisu nikakvi profesionalci koji imaju iskustvo za mikrofonom. Oni su tek obični ljubitelji nogometa, a svoj zanat su ispekli na dvodnevnom intenzivnom tečaju koji je organizirala Udruga za skrb o radnicima (Arbeiterwohlfahrt, AWO) uz pomoć Instituta za slijepe Würzburga. Upravo je ova Udruga za skrb inicijator da takvi prijenosi budu organizirani na svim stadionima i uz pomoć Nogometnog saveza i Zaklade Njemačke savezne lige se u protekle dvije godine mnogo toga postiglo.

Web-stranica "Nogomet za slijepe" Udruge za skrb o radnicima i Aktion Mensch ne samo da nude prijenose gotovo svih susreta Prve i Druge savezne nogometne lige - čak i nekih međunarodnih utakmica, nego se trude ponuditi i neku vrstu sportskog žurnala s najvažnijim zbivanjima. Isto tako, tu su i iscrpne informacije o svim klubovima i njihovoj skrbi za takve navijače.

Mnogo pravila, ali i jedna sloboda...

Kad pitamo Michaela Kobera koja je razlika u njegovom prijenosu od onoga što se može čuti na radiju, on nam objašnjava: "Tu neprekidno morate govoriti tko ima loptu, gdje je lopta, ali i što se inače događa na terenu i izvan njega." Reporteri na radiju i televiziji obično tek kažu ime igrača koji vodi loptu, a inače šute ili pričaju anegdote ili govore statistike, "mi moramo stalno govoriti ono što se događa".

I ne samo na travnjaku: onima koji imaju dar vida često nije niti jasno, što sve čini jednu nogometnu utakmicu. Zato svojim korisnicima objašnjavaju i kakve dresove nosi domaća i gostujuća momčad, koliko je posjetitelja, kakva je atmosfera...

A dok takvi reporteri imaju mnogo više posla od onih iz običnih medija, Cem Tören nam kaže i što oni mogu i smiju za razliku od profesionalaca: navijati za "naše". "U opisima slobodno mogu biti i malčice pristrani", kaže nam ovaj osobiti navijač. I to se svakako čuje u njegovim slušalicama, jer ti reporteri ne kriju da i njihovo srce kuca za Kickerse: "Ovo je bila prva debela šansa za Kickerse nakon pet minuta - sad treba tako i nastaviti."

Daniel Staffen-Quandt (epd)