Crnogorci ne mogu po radne vize u Njemačku

Njemačka nije promijenila zakon koji regulira uvjete za dobivanje radnih viza za državljane zemalja koje nisu članice Europske unije, pa samim time Crnogorci ne mogu tražiti radne vize u Njemačkoj, jasno su poručili iz veleposlanstva Savezne Republike Njemačke u Crnoj Gori. To jedino mogu učiniti u Veleposlanstvu u Podgorici, kao i do sada.

DW je nedavno objavio neprovjerenu informaciju da je došlo do promjene zakona, koji će omogućiti državljanima Crne Gore da odu u Njemačku, samostalno potraže poslodavca i tamo traže i dobiju radnu vizu, ako ispune uvjete. To je, međutim, njemačko veleposlanstvo u Crnoj Gori demantiralo.

„Informacije da od 1.1.2018. na snagu treba stupiti novi zakon koji omogućava da se državljani zemalja koje nisu članice Europske unije u državama Europske unije zapošljavaju pod istim uvjetima kao državljani EU-a nisu točne. Molimo da se na web-stranici Veleposlanstva SR Njemačke informirate o uvjetima i predviđenom vremenskom razdoblju čekanja za izdavanje radnih viza", navedeno je na web-stranici Veleposlanstva u Podgorici.

Preko 600 Crnogoraca tražilo azil ove godine

Dok određeni broj Crnogoraca pokušava otići u Njemačku preko radne vize, većina traži azil. Prema podacima njemačke Savezne agencije za migracije i izbjeglice, od siječnja do listopada 2017. godine 608 osoba iz Crne Gore je tražilo azil u Njemačkoj. Masovno iseljavanje bilo je najveće 2015. godine, od kada je spas u Njemačkoj potražilo blizu 6.000 ljudi. Riječ je pretežno o Bošnjacima sa sjevera zemlje (Sandžak), koji u Njemačkoj traže azil. Manje od dva posto njih je dobilo neku vrstu zaštite, dok se ostatak morao vratiti kući.

Među njima je i Enes Falja iz Rožaja, koji je sredinom 2015. godine sa suprugom i petoro djece krenuo preko granice, jer je ostao bez posla (naslovna fotografija). Organizirani prijevoz do prihvatnog centra u Njemačkoj tada je već bio razrađen. „Stigli smo nakon 24 sata putovanja. Kada smo se prijavili u prihvatni centar u Braunschweigu, na ulazu sam imao dojam da sam ušao u Rožaje ili Bijelo Polje. Ogroman broj naših sugrađana koje poznajem dugo, svi su nas tamo dočekali", prisjeća se ovaj Rožajac.

U Braunschweigu je dobio smještaj u kolektivnom šatoru. Tu, na sreću, nije proveo puno vremena. Uskoro su ga s obitelji preselili u veliku sobu, da bi najviše vremena proveo u selu nadomak Uelzena. Tamo je dobio dvokatnu namještenu kuću na korištenje, uz novčanu pomoć koju je trošio na hranu.

„Nemam nikakvih pritužbi, sve je bilo kako treba", navodi Enes i prepričava reakciju njemačkih susjeda: „Prva dva-tri dana nitko nije ostao iz tog sela da nas nije obišao, jer smo im bili interesantni po tome što imamo puno djece. Kod njih, za mjesec dana skoro da nismo imali priliku da čujemo dječji glas, uglavnom se radilo o starcima."

Građani brinu o državi, a ne ona o njima

Razloga za napuštanje Crne Gore očigledno ima i previše. Samo statistika daje dovoljno povoda - na sjeveru Crne Gore u ovom trenutku bez posla je 23.443 ljudi, što je čak 4.184 više nego prošle godine u isto vrijeme, podaci su nacionalnog Zavoda za zapošljavanje. U Ministarstvu rada i socijalne skrbi su nam u telefonskom razgovoru pojasnili da ova tema nije njihova nadležnost i ponudili podatke o socijalnoj pomoći. U Crnoj Gori blizu 26.000 ljudi prima socijalnu pomoć, od toga skoro 12.000 živi na sjeveru zemlje.

Na pitanja o problemu masovnog iseljavanja nije odgovorio ni predsjednik općine Rožaje Ejup Nurković. U njegovom gradu bez posla je 3.817 ljudi, čak 1.258 više nego u isto vrijeme prošle godine. Socijalnu pomoć prima preko 3.000 osoba. Zanimalo nas je što općina i on osobno poduzimaju kako bi zadržali sugrađane, ali odgovor nije stigao.

Iako svjestan situacije koja ga čeka kod kuće, Enes je nakon tri mjeseca odlučio samovoljno se vratiti u Rožaje. Promatrajući što se događa s njegovim zemljacima, shvatio je da neće dobiti azil i posao u Njemačkoj. Otkriva nam da je jedan od razloga za povratak bila i „njemačka demokracija".

„Mi smo navikli da djeca budu poslušna, a to tamo u Njemačkoj ne važi. Nego suprotno - da roditelji moraju biti poslušni djeci. Iskreno da Vam kažem, i to je bio jedan od uzroka da se vratimo", priznaje Enes uz osmijeh.

Po dolasku imao je sreće da ponovo dobije stari posao. Djecu je upisao u školu i sada nema osjećaj da je ikada odlazio. Kaže da se vjerojatno nikada više ne bi upustio u ovakav pothvat.

„Nitko tamo nije bio sretan. Nitko ne napušta domovinu bez velikog razloga, a to su uglavnom problemi političke ili ekonomske prirode. Kada smo bili tamo, učili smo njemački jezik. Na prvom satu smo imali lekciju da je država obvezna brinuti o svakom građaninu. Tako je u Njemačkoj. Nažalost, ovdje mi moramo brinuti o državi", zaključuje Enes.