Crna godina za EU

Bila je to politička katastrofa uz najavu: nezadovoljstvo je dugo raslo, da bi na izborima za Europski parlament u svibnju izašlo na vidjelo u punom obujmu. Gotovo u svim zemljama su euroskeptici ili čak stranke otvoreno neprijateljski naklonjene prema EU-u i stranke desničarskih populista mogle slaviti golemi porast popularnosti. U Francuskoj, Velikoj Britaniji i Danskoj one su čak iz izbora izašle kao pobjednice. Njihov program je glasio: manje Europe, više nacionalne države. Francuski nacionalni front želi istupiti iz zone eura i ponovo uvesti francuski franak. Britanska antieuropska Stranka za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) želi svoju zemlju čak izvesti iz EU-a. Svima njima je i previše useljenika, a smeta im i sloboda kretanja građana unutar Europske unije.

Glas razočaranih

Iako se euroskeptici u Europskom parlamentu često ne mogu složiti oko zajedničkih zahtjeva i nije im uspjelo formirati veliki zajednički klub zastupnika na samom desnom kraju političkog spektra, oni ipak uvelike odlučuju o onome što će se raspravljati. Tako je i pitanje doseljenika izazvalo veću podjelu unutar EU-a nego nego ikad. Nevladine humanitarne organizacije su apelirale na Europljane da prime više izbjeglica iz ratnih područja Bliskog istoka i sjevera Afrike - pridružio im se u tim apelima čak i papa. Ali osjećaj da je "brod pun" raširen je, a dodatno ga potpiruju populisti političke desnice.

Oni žele biti i glas onih koji EU vide kao gomilu napuhanih birokrata koji navodno uopće ne mare za brige građana. Janis Emmanoulidis iz Centra za europsku politiku iz Bruxellesa smatra da je "euro-kriza bila središnji čimbenik ili bar katalizator za osjećaj kako je Europska unija daleko od svakodnevice ili obratno, da se previše miješa u život građana."

Moguć izlazak Velike Britanije

Niti u jednoj zemlji EU-a se to nezadovoljstvo u 2014. godini nije tako očito vidjelo kao u Velikoj Britaniji. Konzervativni premijer David Cameron postao je zatočenik uspjeha euroskeptika iz UKIP-a. Tako se osjeća prisiljenim tražiti od EU-a reforme i još više nadležnosti pojedinih država, jer inače ne može jamčiti da će se Britanci na referendumu izjasniti za ostanak u Europskoj uniji.

U međuvremenu, već mnogi mogu zamisliti da ta zemlja doista napusti EU. Pritom je i samo Ujedinjeno kraljevstvo ovog rujna bilo pred raspadom: Škoti su se na referendumu sa samo 55 posto glasova izjasnili protiv neovisnosti. Ipak, rezultat je bio dovoljno jasan da u drugim europskim regijama koje teže samostalnosti, poput Katalonije ili Južnog Tirola, splasnu takve ambicije.

Francuska Malaise

Ekonomska kriza i velika nezaposlenost u mnogim zemljama nisu samo dale poticaj strankama s ekstremnim političkim stajalištima. Jer i samo pitanje kako se može riješiti taj gospodarski problem uvelike dijeli Europu, makar su se epicentri krize pomakli. Donedavno su glavni problem bile zemlje kao Grčka, Irska, Portugal i Španjolska, ali u nekim od tih zemalja se stanje popravlja, u Irskoj čak i vrlo značajno.

Umjesto tih zemalja, loše vijesti sada međutim uporno stižu iz Italije i prije svega iz Francuske. Da li da Europska komisija ostane uporna i Francusku prisili na još oštrije mjere štednje? Ili da joj ostavi više vremena i prostora kako bi spriječila uspon političkog ekstremizma u obliku Nacionalnog fronta? To je bilo i ostalo pitanje koje se postavlja u Bruxellesu. Janis Emmanoulidis smatra kako je francuska "sposobnost za reforme prilično slaba" i zato sumnja da će ta zemlja uskoro osoviti na noge. Ali i politički gledano, zbog sve snažnije ekstremne desnice u Francuskoj, on smatra da je u Francuskoj još mnogo otvorenih pitanja.

Juncker s ogrebotinama

Francuski problem ima i još jedan dodatni aspekt: osoba koja je u novoformiranoj Europskoj komisiji zadužena za održavanje kriterija za financijsku stabilnost jest bivši francuski ministar financija Pierre Moscovici. Kao europski povjerenik za financije se sad treba brinuti za čitavu Europsku uniju i kad ga je Jean Claude Juncker ovog rujna imenovao na tu dužnost, mnogi su imali dojam da je zeca postavio da čuva mrkve.

Ali nije samo njegov izbor izazivao sumnjičavost. I kod drugih kandidata za povjerenike se moglo čuti nezadovoljstvo zbog nedostatka poznavanja problema, neiskustva ili sukoba interesa. Ipak, uz tek sitne izmjene je Europski parlament prihvatio novu Komisiju.

Doduše, u studenom je onda i sam Juncker došao na udar kritike kad se saznalo da su se velike međunarodne kompanije s nadležnim službama u Junckerovom Luksemburgu dogovorile o plaćanju nižeg poreza i to u razdoblju u kojemu je on bio premijer i ministar financija. Politički je do sada uspio preživjeti te optužbe, ali mu je ugled ozbiljno narušen.

Stari poredak je srušen

Ali ako je u 2014. godini u Europi bila jedna kriza koja je sve ostale zasjenila, onda je to svakako sukob sa Rusijom. Ta je zemlja u ožujku prisvojila ukrajinski poluotok Krim i već mjesecima destabilizira istok Ukrajine. Čitav niz članica Europske unije na istoku koje su nekada bile u sferi utjecaja Sovjetskog Saveza, od baltičkih zemalja pa do Poljske, od tada strahuje da bi mogao postati žrtvom ruske agresije.

Europska unija je tijekom godine uvodila sve oštrije sankcije protiv Rusije, ali rješenje sukoba još nije na vidiku i na kraju godine se povratak starom prijateljstvu s Rusijom čini udaljenijim nego ikad. Širi se velika nesigurnost jer je narušen miran europski poredak kakav je nastao nakon Hladnog rata, a nitko ne zna kako će izgledati budućnost.

Zajedništvo u nevolji

Ali ipak je i to gorko iskustvo naučilo Europljane koliko je važno njihovo zajedništvo. U sukobu s Rusijom je EU bio složan kao rijetko prije toga. "Vidimo da je 28 zemalja članica EU-a, koje dijelom imaju veoma različite stavove i različitu tradiciju u odnosu prema Moskvi, bilo u stanju zauzeti zajednički stav", konstatira Janis Emmanoulidis. Upravo s Rusijom je Europska unija "zbila redove" i sada je samo pitanje koliko dugo Europljani mogu tako zajednički izdržati prijepor s Moskvom.

Ali neovisno o Rusiji, ova teška kriza je ojačala legendu o Europi i uvjerenje da smo zajedno jači nego kad bi svatko bio sam suočen s tim problemom. Ta se mudrost u Europi već činila zaboravljenom, ali iskustva iz 2014. su je vratila u glave Europljana.