Cjelovita verzija romana „Svatko umire sam“

Skroman i miran radnički bračni par Otto i Anna Quangel, lojalni nacističkom režimu, postaju njegovi nepomirljivi protivnici kad im je sin jedinac kao pripadnik Hitlerovog Wehrmachta "hrabro poginuo za domovinu" negdje na francuskim ratištima 1940. godine. Pošto su primili tu vijest oni počinju na poštanskim kartama pozivati na otpor i pobunu protiv nacističkog režima i pune dvije godine ih sami raznose po stubištima berlinskih zgrada. Taj revolt, izražen kratkim porukama kao što su "Mog sina ubio je Hitler. Ubit će i tvog" ili "Razumni Nijemci se trebaju hitno ujediniti u borbi protiv ratnozločinačke Hitlerove bande", neminovno pobuđuje pozornost Gestapoa. Jedan istražitelj se pune dvije godine bavi samo tim slučajem, da bi na kraju uhitio bračni par i izveo ih pred sud, gdje će biti osuđeni na smrt. U vrijeme nacističkog režima za takav delikt drugačija kazna nije ni postojala.

To je sažetak sadržaja romana poznatog njemačkog pisca Hansa Fallade, u biti istovjetan s jednim policijskim dosjeom koji mu je 1946. dospio u ruke.

Roman od 700 stranica napisan za 24 dana

Na osnovi tog dosjea Fallada je napisao roman od sedamsto stranica za svega 24 dana. Roman je odmah po objavljivanju stekao svjetsku slavu, ali je njegov autor, iscrpljen napornim pisanjem, koje je poticao alkoholom, morfinom i bezmjernom količinom cigareta, umro nepuna tri mjeseca po objavljivanju svog ostvarenja.

Roman je preveden na 25 jezika, dugo je vrednovan kao nenadmašan literarni iskaz svakodnevice nacističke Njemačke, ali bi vjerojatno polako pao u zaborav, budući da je tiskan još početkom 1947. godine, da nedavno nije otkriven njegov originalni manuskript i u Njemačkoj tiskan u cjelovitoj verziji. Ponovo je preveden i tiskan i u Francuskoj, a njegova dramatizacija u režiji Nizozemca Luka Percevala odigrana je najprije na sceni Thalia Theatra u Hamburgu, a sinoć premijerno i u Parizu (Kazalište Amandiers-Nanterre). U isto vrijeme igra se i u kazalištu Lucernaire u Parizu u dramatizaciji i režiji Claudije Morin.

Poruke revolta na stubištima berlinskih zgrada 1941.

Povod za te tri inscenacije svakako je objavljivanje Falladinog remek-djela u nepročišćenoj verziji. Jer, nakon poraza nacizma i ulaska savezničkih i sovjetskih snaga u Njemačku, Fallada se našao u istočnom dijelu Berlina. Kako je završio pisanje, njegov roman (čiji je originalni naslov „Jeder stirbt für sich allein“ – „Svatko umire sam za sebe“ u Francuskoj preveden kao „Sam u Berlinu“ – „Seul dans Berlin“) je prošao kroz ruke sovjetskih komesara za književnost.

Originalni Falladin rukopis nije redigiran niti dopunjavan nego je "samo" skraćen prema zahtjevima tadašnjih sovjetskih shvaćanja o književnosti: da mora sadržavati ideološki monolitne, u ovom slučaju antifašističke, likove i situacije. Zato su u Falladinom remek-djelu eliminirani i nagovještaji neodlučnosti, sumnji, kolebanja, emotivnih i moralnih dilema, a motivi otpora nacističkom režimu su morali biti kristalno jasni i pojednostavljeni. Uz to, svakom od pozitivnih likova izbrisana je nacistička prošlost.

U novom izdanju svi ti izbačeni dijelovi (blizu dvjesto stranica) vraćeni su na svoje mjesto (rukopis je do dana današnjeg ostao u arhivu izdavača). U svom integralnom obliku roman je bliži suvremenom čitatelju jer su likovi izgubili aranžiranu monolitnost u svom držanju i shvaćanju, imaju trenutke slabosti, kolebanja, dovođenja u pitanje smisla svog otpora i poziva na revolt. Roman današnjem čitatelju nameće i pitanje što bi sam učinio u danim okolnostima: pokušao da nekud umakne, šuti ili se buni, makar i nemoćnim i na oko beznačajnim poštanskim kartama. Revoltirani bračni par izabrao je pobunu i to ih u atmosferi posvemašnjeg mraka i gluhog straha u nacističkom totalitarizmu čini veličanstvenim. Svojim poštanskim kartama koje su ostavljali u stubištima zgrada po cijelom Berlinu, pozivajući na otpor i pobunu, oni potvrđuju kako nema niti je bilo individualne hrabrosti bez moralne raščišćenosti u samom sebi između dobra i zla.

Hommage malom čovjeku koji pruža otpor nacizmu

Odjeci u svjetskoj javnosti poslije objavljivanja potpune verzije Falladinog remek-djela i izvođenja tri njegove dramatizacije potvrđuju ocjenu koju je odmah poslije objavljivanja 1947. dao čuveni talijanski pisac Primo Levi: Falladin roman je jedna od najboljih knjiga o antinacističkom otporu.

Iza trijumfalne fasade Trećeg Reicha krije se svijet bijede i terora, koji je koncentriran u jednoj običnoj berlinskoj zgradi u ulici Jablonski 55. U njoj žive i progonitelji i progonjeni. Ni u jednom romanu nije na tako uvjerljiv način iskazana svakodnevica života i preživljavanja Nijemaca u Trećem Reichu.

Književna ostvarenja, posebno o toj epohi, često prikazuju kako se običan čovjek može preobraziti u monstruma. Falladin roman govori obrnuto: o otporu i herojstvu običnih ljudi usred nacističkog mraka, o njihovom putu od konformizma (glavni junaci su prethodno pasivno prihvaćali nacizam) do revolta.

Hrabrost odlika rijetkih

Otpor, revolt, pobuna gotovo nisu postojali u nacizmu. Između 1940. i 1942. građani Berlina odnosili su u panici poruke Otta i Anne Quangel u policiju ili u Gestapo. Prema policijskom dosjeu, a i Falladinom romanu, dvije trećine tih poruka su tako završile. Ali jedna trećina nikad nije nađena. Dakle, ipak su našle odjeka u želji i potrebi za otporom i pobunom.

Konformizam je uvijek bio prihvatljiviji i udobniji od pobune i otpora. Fallada je napisao proznu odu pobuni, utoliko značajniju što je posvećena takozvanim "malim ljudima". Njihova hrabrost zaslužuje veliko poštovanje jer su je ispoljili u epohi najmračnijeg totalitarizma kad se sama ideja o pobuni plaćala glavom. I to dvoje su svoj revolt platili životom. Literatura ih je na neki način spasila. Zahvaljujući Falladi i njegovom romanu, na zgradi u Amsterdamer Straße 10 u Berlinu Ottu i Elizi Hampel (kako se stvarno zovu osobe koje su postale junaci romana), postavljena je spomen ploča, kao pobunjenicima zbog kojih neugasivo titra iskra svjetlosti u posvemašnjem mraku nacizma koji pokriva cijelu jednu epohu u povijesti Europe.