Bolnica na kraju grada

Kapaciteta više od 600 kreveta prije rata, Psihijatrijska bolnica na Sokolcu, nekih 40 km istočno od Sarajeva, spala je na jedva 200 kreveta, od kojih su neki smješteni u starim, oronulim zgradama. Do same bolnice nalazi se netom obnovljeni kompleks koji je, premda je donedavno bio dio te iste bolnice, sada od nje odvojen ogradom.

U obnovljeni dio se prije nekih godinu dana smjestila Psihijatrijska forenzika, odnosno sudski odjeli, a zgrada je obnovljena sredstvima koje je donirala Vlada Švicarske. Dio sredstava doniran je i za obnovu ostatka kompleksa Psihijatrijske bolnice, ali su taj novac, prema riječima Biljane Renovice-Cvijetić, direktorice bolnice, “pojeli” dugovi za vodu. Da tragedija bude veća, budući da donirana sredstva nisu bila namijenjena izmirenju dugova, donacija je morala biti vraćena, što je ionako osiromašenoj ustanovi napravilo novi problem. "Ja nisam ostala na tome. Iako je ova ustanova u jako teškom stanju, ja sam pronašla mogućnosti preko dobrih ljudi, prijatelja i nekih veza i uspjela sam osigurati kredit od 200.000 KM, pa smo nedavno završili rekonstrukciju bivšeg sudskog odjela”, kaže Renovica-Cvijetić za Deutsche Welle.

U renovirani dio namjerava premjestiti dio muških odjela - akutnog i rehabilitacijskog, koji se trenutno nalaze u gotovo neprikladnoj zgradi, a u najvećoj sobi rehabilitacijskog odjela bude smješteno i po 20 pacijenata. Prema riječima direktorice, mogućnosti ne prate sve veće potrebe, no i unatoč tome ona se nada da će bolnica, pored trenutna četiri odjela - muško i žensko akutno i rehabilitacijsko, uskoro dobiti i dva nova - za bolesti ovisnosti i psiho-gerijatrijsko odjel.

Pomoć dobrih ljudi

"Moramo stvarati uvjete za prijem svih pacijenata, da ne vraćamo ljude s prijema, a ovaj novi objekt pruža šansu za primanje daleko većeg broja pacijenata, da im pružimo bolje uvjete, bolju njegu i ono što je vrlo važno u ovom teškom vremenu - kvalitetan, stručan medicinski kadar”, kaže Renovica-Cvijetić.

Istina je, dodaje, da je trenutno "jako puno ljudi ovisnih od opojnih droga i drugih opojnih sredstava”. Takve osobe, kaže ona, na području Republike Srpske najčešće su bile tretirane po Centrima za mentalno zdravlje, što nije dovoljno, a na klinici u Banjaluci na raspolaganju je samo 11 kreveta za takve pacijente.

"Mi sad trenutno stvaramo uvjete, a da bismo ih stvorili, trebamo sredstava, a tu smo već u nekoj slijepoj ulici”, kaže Renovica-Cvijetić. Kada ne znaju kako dalje, kako kaže, najviše im pomaže Rotary klub, koji je prošle godine osigurao 11 tegljača opreme za bolnicu, a ono što ustanovi na Sokolcu nije trebalo, podijelili su s drugim klinikama u RS-u. Također, od njemačkog Crvenog križa, bolnica je ranije ove godine primila znatne količine posteljine i uniformi za medicinsko osoblje.

I pored neimaštine i poteškoća pacijentima se pokušava pružiti najbolje. U omanjoj zgradi, s lijepo uređenim vrtom i ulazom, odvija se radno-okupacijska terapija. Zidovi prostorije ukrašeni slikama, na policama drvene i glinene skulpture, djelo pacijenata. Jedan od njih ulazi, poluglasno čita poeziju, a onda o pjesmi koju je pročitao raspravlja s nekoliko drugih pacijenata. U drugom uglu nekoliko starijih žena. Pletu jastučiće za sjedenje. Preko puta njih pacijenti koji uživaju u slikanju.

Iza svakog rada... priča

"Iza svakog rada stoji jedna priča kako je nastao... Recimo jedan liječeni, bivši narkoman je nacrtao marihuanu i kako je liječenje odmicalo, on je toj slici dodavao šipke, tako da sada taj rad liči na grm šipaka”, govori Bojan Ćerić, grupni terapeut za rehabilitaciju i resocijalizaciju pacijenata.

Kroz radove pacijenata, kako kaže za Deutsche Welle, terapeuti dosta vide i mogu pratiti stanje pacijenta, a od pacijenata često dosta toga mogu i naučiti, jer mnogi od njih su već bili u “drugom svijetu”, obrazovani su, stručni, pa se među njima nađe vrsnih drvodjelja, slikara, inženjera, pisaca, ali i onih koji jako vole vrtlarske poslove, pa rado vode brigu o povrću u bolničkom plasteniku.

U Psihijatrijskoj bolnici Sokolac, kaže Ćerić, smještene su gotovo sve kategorije psihijatrijskih pacijenata, “od onih najtežih do onih koji su trenutno sasvim u realnosti i koji mogu nešto učiniti”. Na žalost, dodaje, "veliki je broj pacijenata koji se vraćaju. Često su prepušteni sami sebi, ne piju lijekove... a imamo i pacijenata kojima je čitav život predodređen da ga provedu u bolnici”.

Marijana obožava Dantea. Za sebe kaže da je kreativna osoba i da voli radno-okupacijsku terapiju. Jedino joj se ne sviđa naziv ustanove, jer u svijetu izvan bolnice pojačava stigmatizaciju osoba koje u njoj borave. Bilo bi dobro, smatra ona, kada bi ime bilo promijenjeno u Centar za osobe s posebnim potrebama. Priznaje da je i sama takva i da treba shvatiti "da postoje osobe koje nisu u stanju da se odbrane od negativnog utjecaja vanjskog svijeta”.

Izgubljeni Dante

Marijana je, inače, diplomirana prevoditeljica engleskog i francuskog jezika. Završila je i magistarski studij bibliotekarstva, ali nije magistrirala, jer nije imala novca za ispit. Iza sebe ima tri objavljene knjige, po jednu zbirku proze i poezije za djecu, te roman u kojem piše o svom omiljenom piscu.

Upravo u tom romanu dotiče se “strašnog”, modernog svijeta, vraćajući Dantea u Firencu, ali u 21. stoljeću. Kaže da se slavni pisac jako teško snalazi u našem vremenu. “Kada mu glavna junakinja, koju dolazi kako bi ju spasio, nudi telefon, Dante joj odgovara - ‘Što će meni mobitel? Koga da nazovem kad je moja Beatrice ostala u 13. vijeku?'”.

Knjige, odnosno biblioterapija, koju vodi Milica Veličković, također su izuzetno važne za brže i uspješnije ozdravljenje i rehabilitaciju pacijenata. "Pisci u knjigama kreiraju neke svoje svjetove, a našim pacijentima je ponekad dobro da iz svojih svjetova pobjegnu u svjetove koje je stvorio neki pisac, da se identificiraju s likovima i kroz njihove probleme pokušaju riješiti svoje”, kaže Veličković za Deutsche Welle.

Knjige su stoga također stavljene među prioritete uprave Bolnice Sokolac, a donacije u knjigama su prikupljene iz knjižnica iz Beograda, Sarajeva i gradova širom RS-a. Za bolničku knjižnicu zadužen je Anđelko. Prije rata je diplomirao jugoslavensku književnost, a potom i razrednu nastavu - učitelj, a već početkom rata, kako sam kaže, doživio je šok od kojeg se do danas nije oporavio.

Život kroz knjige

Voli raditi u knjižnici, jer voli knjige, a voli i sam pisati i glumiti u komadima koje prema određenim književnim djelima priprema s terapeutima. Unatoč stereotipima, Anđelko tvrdi da ima dosta pacijenata koji su u stanju udubiti se u suštinu nekog književnog djela.

"Ja volim ljubavnu poeziju, a imam i neku ljubav u ovoj ustanovi, pa joj volim posvećivati pjesme - nekad svoje, nekad tuđe, uglavnom koje govore ono što ja želim reći toj ženi”, kaže Anđelko. Onda se ponovo prisjeća studija, rada i rata. Bio je, kako kaže, izuzetan student, osnivač studentskih udruga. Većina onih koji su bili u tim udrugama, prisjeća se, danas su zastupnici u parlamentima BiH i RS, načelnici općina ili direktori. “Jedino sam ja završio u Psihijatrijskoj bolnici. Gdje sam pogriješio?”, pita se on i dodaje da bi i sam mogao raditi u nekoj skupštini, jer “puno priča”.

Ipak, kaže, ostaje "konstruktivan, optimist i pozitivac”. Misli na sestru u Americi, na stare roditelje koji žive sami, a od briga i živciranja bježi uz pomoć knjiga i žene kojoj čita i piše poeziju.