Bilo jednom 'Wir sind Papst'

Popodne 19. travnja 2005. se, razmjerno brzo nakon početka konklave, vinuo bijeli dim nad Vatikanom. Odjeknula su zvona i svi su sa nestrpljenjem očekivali voditelja ceremonije, kardinala Medinu Esteveza da izađe na balkon palače i objavi ime novog pape. Konačno se čulo: "Habemus Papam: Joseph kardinal Ratzinger."

Uvijek se kaže kako "onaj tko u konklavu uđe kao papa, izađe kao kardinal" jer da su prognoze i nagađanja gotovo uvijek pogrešne. Izbor Ratzingera za papu Benedikta XVI. je iznimka u toj mudrosti: gotovo su svi nagađali kako je predstojnik Kongregacije za nauk vjere i bliski suradnik pape Ivana Pavla II., kardinal Ratzinger jedan od najizvjesnijih kandidata za Pontifex Maximus Katoličke crkve. Pitanje je bilo jedino da li će se kardinali, nakon "poljskog" Pape, uspjeti dogovoriti da to opet ne bude jedan Talijan?

Oduševljenje, a onda...

Vijest o izboru Benedikta XVI. je u Njemačkoj primljena sa oduševljenjem. Bez obzira na vjeru, radosno je dočekana vijest kako je po prvi puta nakon gotovo 500 godina opet jedan Nijemac postao Papa. Čak je i tabloid Bild izašao sa golemim naslovom: "Wir sind Papst". Tim više što je prvo putovanje Pape već bilo dogovoreno još dok je papa bio Ivan Pavao II., na Kongres mladih baš u Köln.

Ipak, oduševljenje je postajalo sve tiše kako je bilo i sve više nevolja za vrijeme njegovog pontifikata. Najteži udarac je svakako bilo otkriće brojnih slučajeva zlostavljanja i spolnog napastovanja štićenika od strane svećenika i dušobrižnika. Papa Benedikt XVI. je naravno osudio takve čine, ali stalno se činilo kako na sve probleme reagira prekasno - i nedovoljno. I u slučaju napastovanja su neki počinioci tek "tiho" nestali u strukturama Crkve, a Ratzinger se nije snašao niti u odnosu prema ekstremno konzervativnim kardinalima koji su čak i dvojili u zločine nacizma. Tu je i njegova tvrdoglava obrana kardinala kurije makar je bilo jasno da su upleteni u mutne poslove, a čak se čini i da ga nije previše zanimalo niti razjašnjenje skandala oko Vatikanske banke.

Bilo je još mnogo izjava pape Benedikta XVI. koje su samo još produbile probleme, od određivanja katoličanstva kao "jedine prave vjere" pa do i više nego nespretnog tumačenja misionarstva na Jugu Amerike čije je stanovništvo tek španjolskim osvajanjem - uz tisuće mrtvih i razorene čitave civilizacije - otkrilo "pravi put". To je kulminiralo time da je ovaj Papa bio "uljudno zamoljen" da ne dođe na proslavu 200. obljetnice prve crkve u Južnoj Americi.

Povratak knjigama

Ipak, svi su bili zaprepašteni kad je 11. veljače 2013. okupljenim kardinalima objavio kako mu "nedostaje snage da ispunjavam dužnost koja mi je povjerena." I to je ušlo u povijest jer tako nešto nije bilo poznato u novijoj povijesti Crkve. Nakon njegovog odstupanja Benedikt izbjegava svake javne nastupe i tek rijetko ga se može vidjeti ili čuti. Jedna od tih rijetkih prilika je bio i susret sa njegovim bivšim studentima koje je u propovjedi upozorio kako "svi tražimo dobro mjesto u povijesti. Svatko na mjestu svog života želi pronaći i to dobro mjesto. Jedino je pitanje: koje mjesto je dobro, koje mjesto je ispravno?"

Možda tek nakon abdikacije Benedikt XVI. živi onako kako mu doista pristaje: uz knjige i spise, bez spletki i odluka koje mora donositi. U samostanu Mater Dei moli, meditira i ponekad prima goste. Dva puta dnevno izlazi na kratke šetnje, ali njegov tajnik kardinal Gänswein priznaje kako se već teško kreće, ali kako je još potpuno pri duhu.

U Vatikanu je obljetnica izbora pape svečanost, ali ovo je tamo nedjelja kao i svaka druga. Jer i u tom običaju se u Vatikanu obilježava 13. ožujak, dan kad je izabran argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio kao papa Franjo.