Bijeg pred Rusima
8. svibnja 2010
"Mi smo izgubili domovinu, i nismo posjedovali ništa osim onoga što smo imali na sebi." Za Edith Koitku je 8. svibanj 1945. bio strašan dan. Tada joj je definitivno postalo jasno da ona svoju domovinu tako skoro više neće vidjeti. Edith je sa svojom obitelji bila izbjeglica iz Istočne Pruske, tijekom bijega pred vojnicima ruske Crvene armije uspjela je spasiti samo goli život i traumatiziranu dušu.
"Iz dobro situiranog i udobnog doma odjednom smo se našli u izbjeglištvu, u tuđini. A tijekom zbjega naša je majka dobila i vijest da je otac poginuo. Nismo znali ni što je s našim bratom, da li mu se što desilo, gdje se nalazi? Nikakve radosti zbog kraja rata tu nije bilo."
Kaos zbjega
U svibnju 1945. godine je Edith Koitka s majkom i sestrama dospjela u Mall, malo selu u Mecklenburgu. Bio je to kraj dugog bjega koji je započeo mjesecima ranije, 18. siječnja, u istočnopruskom gradiću Allensteinu.
"Kod nas je u to vrijeme već vladala oštra zima, vjetar je hio leden, padao je snijeg i putevi su bili jako, jako skliski. A uskoro su nas počeli napadati i zrakoplovi. Iza nas su ostajale zapaljene kuće, čulo se plakanje i jecanje. Majkama su dojančad umirala na rukama a uslijed bezobzirne vožnja njemačkih vojnih vozila u povlačenju su mnoga izbjeglička kola odgurnuta u jarak", prisjeća se Koitka.
Put na zapad
Usprkos svim poteškoćama išlo se dalje na zapad. Strah od ruskih vojnika je bio jači. U jednom trenutku zbjeg je dospio do tzv. "Frische Haffa", zaleđenog dijela Baltičkog mora preko kojeg se moralo prijeći. Ali to je bio vrlo riskantan put - ruski zrakoplovi su bombama razbijali led, tko je pokušao lako je propadao. Obitelj Koitke je ostala na obali - i vidjela kao zaprežna kola s konjima i ljudima nestaju u hladnoj vodi. Nije im bilo pomoći.
Nakon deset dana neprekidnog marša izbjeglice su se dokopale Gdanjska, tada njemačkog Danziga. U zaljevu je ležao usidren putnički brod "Wilhelm Gustloff". "Kada smo stigli, na palubi je jedan mornar zazvonio i glasno uzviknuo: još ima mjesta za dvije osobe. Moja je majka rekla: idemo, gdje ima mjesta za dvoje ima i za četvoro. Ali mornari nas četvoro nisu htjeli pustiti, samo dvoje. Na to je majka rekla: ne, mi se nećemo razdvajati. Kasnije smo se uspjeli ukrcati na jedan teretni brod, koji nas je prevezao prijeko."
Edith Koitke priča kako su se na teretni brod ukrcali tijekom noći. Sljedeće jutro je izašla na palubu, i u moru vidjela brojne kutije, kofere i svežnjeve koji su plivali po površini. Bio je to 31. siječanj 1945. Vojnici koji su također bili na tom brodu su ih obavijestili da je tijekom noći, 30. siječnja, jedna ruska podmornica potopila "Gustloff". Na brodu se nalazilo oko 10.000 ljudi, uglavnom izbjeglica. Gotovo svi su poginuli.
Obitelj Koitka je imala sreću - njihov je brod neopažen došao do obala Njemačke, do Mecklenburga. Ljudi su ih dočekali srdačno, i tu su ostali.
Početkkom listopada 1946. godine je popisom stanovništva utvrđeno da je u Njemačku došlo preko 9,5 milijuna izbjeglica iz istočnih krajeva tzv. Trećeg Reicha. Uz njih zemljom su lutali brojni otpušteni vojnici, siročad, beskućnici, nekadašnji prisilni radnici. Tih je mjeseci u Njemačkoj bilo oko 12 miljuna ljudi koji su bili u potrazi sa domovinom.
Autor: Matthias von Hellfeld / Z. Arbutina
Odg. ur.:N.Kreizer