Bezdomnost i pitanje identiteta: Adriana Altaras i opera Let

Šareno se društo okupilo u čekaonici terminala jednog neimenovanog aerodroma. Tu su stjuard i stjuardesa koji čekaju svoj avion, jedan par ide na odmor u neku egzotičnu zemlju u nadi da će uspjeti popraviti svoj narušen odnos, jedan drugi par leti u Minsk: on je tamo dobio posao, a ona, u poodmakloj trudnoći, nevoljko ga prati. Jedna žena uzaludno čeka svog ljubavnika. Sada su svi zapeli preko noći u toj čekaonici, vani je veliko nevrijeme i svi su letovi otkazani.

I s njima je još netko: izbjeglica. On je već duže na aerodromu, tu se zatekao bez dokumenata, ne može ni naprijed ni nazad, čeka brata koji bi mu trebao donijeti papire, ne znajući da je on umro pri pokušaju da se dokopa Zapada.

U operi "Let" (Flight) britanskog autora Jonathana Dovea izbjeglica je bezimen. No kao model za njegov lik, kao uostalom i za cijelu operu, poslužila je nevjerojatna životna priča jednog stvarnog čovjeka: Mehrana Nasserija. U kolovozu 1988. on se kao izbjeglica iz Irana zatekao na pariškom aerodromu Charles de Gaulle. Tu su mu ukradeni dokumenti, pa niti je mogao produžiti put za Veliku Britaniju, gdje je ranije na sveučilištu u Bradfordu studirao Povijest Jugoslavije, niti mu je bilo dozvoljeno napustiti aerodromsku zgradu. Tamo je proveo 18 godina i tu je na kraju i umro.

Domovina i pitanje pripadnosti

Redateljica Adriana Altaras iz obiteljske povijesti dobro zna kako je to biti izbjeglica, bezdoman ili mnogodoman, pitati se o svom identitetu i pripadnosti, biti između. "Ja sam migrantkinja, imam posebno razumijevanje za lik izbjeglice. Za to kako se on pokušava smjestiti na aerodromu. Bilo mi je važno da on ima neki svoj kutak u kojem si je uredio svoj prostor, recimo da ima svoju stajaću lampu. Migranti tako stvaraju svoj prostor. Kada čovjek dođe u stanove migranata, oni su svi slično uređeni", priča Altaras u razgovoru za DW.

U operi je izbjeglica kontratenor, s vrlo visokim glasom za jednog stasitog muškarca. To, kaže Altaras, njegov lik čini dirljivim i nježnim od samog početka - slika čovjeka koji je zapeo u nekom međuprostoru. "Ima se osjećaj da on lebdi, da ne pripada ni na nebo ni na zemlju - a gdje onda pripada? Bezdoman je", konstatira Altaras.

Između izbjeglice i ostalih putnika zarobljenih na terminalu postoji dubok jaz. Oni su sada tu, prisiljeni provesti jednu noć zajedno. U toj izvanrednoj situaciji nastaje eksplozivna atmosfera, na površinu izlaze međusobne napetosti i unutarnje nesigurnosti i strahovi, nastaju neočekivane, groteskne situacije. Ali kad je nevrijeme prošlo i svanuo novi dan, putnici se vraćaju u svoje realnosti, ukrcavaju se u svoje avione, nastavljaju put koji je nakratko prekinut. Oni imaju cilj, novac, imaju budućnost i prošlost - sve što izbjeglica nema. Dok drugi odlaze, izbjeglica nema kamo. On, koji je tražio pomoć, ali ju nije dobio, koji je smetnja, pa su ga drugi čak pokušali ubiti, ostaje sam, bez dokumenata, bez identiteta, samo sa spoznajom da mu je brat mrtav i da je aerodrom sada njegov dom.

Bijeg u prtljažniku

Njemačka redateljica, glumica i spisateljica rođena je 1960. u Zagrebu. Roditelji, oboje Židovi, bili su aktivni partizani i uvjereni članovi Partije, za vrijeme rata u užem krugu ljudi oko Tita. Nakon rata su otac Jakov, liječnik, i majka Teja, arhitektica, razvili uspješnu karijeru - jednako kao i kćer Adriana. Kao čevetrogodišnjakinja je glumila židovsku djevojčicu u filmu Branka Bauera "Nikoletina Bursać".

Ali onda je 1964., malo prije nego je trebao dobiti generalski čin, otac pao u nemilost - tih godina je partija "čistila" svoje redove od židovskih članova, bez obzira na legendarni status Titovog suborca Moše Pijade. Da bi izbjegao montirani proces, otac je pobjegao u Njemačku, u grad Gießen. Kasnije mu se pridružila i supruga. No svejedno je Maršal Tito do kraja života imao posebno mjesto u njihovim srcima.

Premijeru svog filma Adriana je propustila - u to je vrijeme već bila kod tetke u Italiji, gdje ju je ona prokrijumčarila u prtljažniku svog automobila. Tu će ostati do svoje sedme godine, kada odlazi u Njemačku, najprije roditeljima u Gießen, kasnije u Berlin.

Život kao komična opera

Sebe opisuje kao "migrantkinju de luxe" - otac i majka su brzo našli posao i postali ugledni građani Gießena, ona je sama lako je naučila jezik, kasnije studirala glumu u Berlinu i ostvarila karijeru i kao glumica i kao redateljica u kazalištu i operi. No pitanje pripadnosti, identiteta i domovine za Altaras ostaje stalna tema. Najintenzivnije joj se vraća u svojim knjigama kao što su "Titove naočale", "Dojča", "Židovska šaptačica", koje su sve prevedene na hrvatski, ili, u posljednjoj, "Radije sama nego u lošem društvu, moja svojeglava tetka".

Za sebe kaže da ima četiri domovine: Hrvatsku, Italiju, Njemačku i Izrael. Traženje odgovora na pitanje vlastitog identiteta to ne čini jednostavnijim.

U Izraelu nikada nije živjela, ali kaže da je "za nas Židove Izrael uvijek bio neka opcija". No sada, nakon 7. listopada, sve se promijenilo. Altaras nikada nije bila među onim Židovima koji za sebe govore da 'žive sa spakiranim koferima'. "Ja tu sliku nikada nisam koristila, nikada nisam tako razmišljala. Ja rado živim u Berlinu i u Njemačkoj. Ali sada je utoliko teže. Sada se pitam, ukoliko ne sjediš na spakiranim koferima, kako je to ostati ovdje? Izrael je katastrofa, u Italiji su na vlasti postfašisti, a u Njemačkoj dolazi AfD, tu ćemo još imati velikih problema. Ima vremena kada je lakše sve te domovine uskladiti jednu s drugom, i vremena kada je to teže. Trenutno je to vrlo teško", kaže Altaras i dodaje: "Zatekli ste me baš u teškom trenutku."

U toj situaciji, rad na operi je sigurno mjesto, gotovo neka vrsta izoliranog terminala u realnom životu. "U operi je uvijek mnogo vrlo različitih ljudi koji dolaze iz različitih zemalja. Tu je čovjek dobro zbrinut, na neki način uvijek kod kuće, budući da svi nose sa sobom neke svoje probleme. Tu možemo o njima razgovarati", kaže Altaras.

A kada bi se radila opera o njenom životu "tu bi se doista imalo što za ispričati, bilo bi tu dosta materijala", kaže kroz smijeh. Ali to bi bila komična opera: "Svakako s puno humora. Bez humora ne ide, nikako!"

 

* Opera "Let" (Flight) britanskog autora Jonathana Dovea imala je praizvedbu 1998.na Glyndebourne festivalu i otada je često izvođena u mnogim zemljama. Ona sjedinjuje različite glazbene stilove i kombinira tradicionalne operne elemente s modernima. Označava se kao komična opera. Premijera u Bonnu je 21. siječnja.