Berlinale se ipak isplatio

Na kraju ipak nije bilo iznenađenja: od kritike favorizirani film mađarske redateljice Ildiko Enyedis „O tijelu i duša" odnio je i glavnu festivalsku nagradu: Zlatnog medvjeda za najbolji film Berlinalea. I opet je, kako je to primijetio javni servis rbb, pobijedio jedan „uvrnuti" film. Priča o dvoje zaposlenika u jednoj klaonici u Mađarskoj (može li se zamisliti depresivnije mjesto na planeti) koje nije sposobno približiti se na javi nego to čine u zajedničkim snovima, svih festivalskih dana je slovila kao najizgledniji kandidat za Zlatnog medvjeda. Bez namjere da se ulazi u kvalitetu pobjedničkog filma, njegova superiornost nad ostalim filmovima u glavnoj konkurenciji (njih 18 je konkuriralo za Zlatnog medvjeda) govori manje o samom pobjedničkom filmu, a više o upitnoj kvaliteti ostalih filmova.

Tradicionalno politički

Netko je nakon objavljivanja liste filmova u siječnju primijetio da direktoru festivala Dieteru Kosslicku i ove godine nedostaje filmova za natjecateljski program. Berlinale već godinama ima isti problem. Njemu ne nedostaje dobrih „arthouse" filmova, filmova koji pružaju uvid i u kinematografije zemalja s kojima ovdje u Europi nikada ili vrlo rijetko imamo kontakt. Na kraju krajeva o tomu svjedoči i masa od oko 400 filmova koliko ih je ove godine bilo prikazano na festivalu. No Berlinaleu nedostaje velikih filmova i velikih imena kojima će privući malo glamura u tmurnu berlinsku veljaču. Ove godine je to bilo više nego očito, što zbog pomanjkanja velikih filmskih zvijezda (čast izuzecima), što zbog nedostatka jake političke poruke. Izbjeglička tema je već „potrošena" prošle godine kada se čitava Njemačka nalazila pod dojmom izbjegličkog vala. I ove je godine, doduše, izbjeglička tema bila prisutna i nagrađena Srebrnim medvjedom. Finski redatelj Aki Kaurismäki se izbjegličkim filmom „Druga strana nade" vratio festivalu koji ga je i katapultirao prije koje desetljeće u vrh europskog filma, i za to je nagrađen Srebrnim medvjedom za režiju. Ostavši dosljedan svom imidžu čudaka, Aki je odbio napustiti svoje mjesto u dvorani pa su mu medvjeda morali donijeti s pozornice.

Tračak svjetla

Otvorenje Berinalea, koji se voli hvaliti time da je najpolitičkiji od svih „A" filmskih festivala, proteklo je u znaku kritiziranja populizma (čitaj: Trumpa). Zatvaranje Berlinalea je imalo svoj politički vrhunac u projekciji fotografije turskog dopisnika berlinskog dnevnika „Die Welt" Denza Yücela, kojeg je ovih dana uhitila turska policija, i apelom za njegovo puštanje na slobodu. No to nije bilo dovoljno da ovogodišnji Berlinale s programom koji je, kako je to primijetio Süddeutsche Zeitung, bio OK, ali ne na razini jednog festivala, ostane u sjećanju. No ovogodišnjeg Berlinalea će se sigurno rado sjećati dvije redateljice iz Hrvatske. Eva Cvijanović sa svojim animiranim filmom „Ježeva kućica" i Antoneta Alamat Kusijanović s kratkim filmom „U plavetnilo" odlaze kući s dvije specijalne pohvale žirija programa za mlade Generation u kojem su oba filma bila prikazana. Tako se možda uz sjetu može primijetiti da je posljednji hrvatski film koji je uspio ući u natjecateljski program Berlinalea daleke 2004. bio „Svjedok" Vinka Brešana, ali je ovogodišnji učinak filmova s hrvatskim predznakom ipak maksimalan: svi filmovi koji su poslani u Berlin se kući vraćaju s nagradom u džepu. Šteta samo što su mediji u Hrvatskoj, više manje, prešli preko ove vijesti koja u moru negativnih napisa o hrvatskom filmu, zvuči kao tračak svjetla.