Banja Luka - grad bez autohtonih građana

"Jako dobro pamtim kako smo 22. travnja slavili prije ovog posljednjeg rata. Skupili bismo se ispred škole Kasim Hadžić, ulicom Nurije Pozderca bismo prošetali do kavane Alibaba, a onda putem Banjalučkog partizanskog odreda krenuli na brdo Šehitluke, gdje se roštiljalo i gdje se uz gitaru pjevalo i veselilo do kasno u noć", počinje svoj osvrt na 22. travnja dugogodišnji banjalučki novinar Mišo Vidović. I objašnjava kako pri tome svjesno navodi točna imena onih koji su u Banja Luci nakon Drugog svjetskog rata dali ime njegovoj školi i ulicama njegovog djetinjstva, jer je upravo je te ljude danas na proslavama 22. travnja nepoželjno spominjati. "Nekada se 22. travnja obilježavao u ime svih onih koji su ovaj grad oslobodili fašizma, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, a danas se ta čast odaje selektivno. A po meni je bez pameti da se nešto naziva antifašizmom a da svoje heroje bira po nacionalnoj pripadnosti", kaže Vidović.

Ono što je Banja Luci nekada bio Dan oslobođenja od fašizma danas se obilježava kao Dan grada. Iako je time uprava grada na izvjestan način i formalno odstupila od antifašističkog karaktera ove proslave kakav je on bio nakon Drugog svjetskog rata, 22. travnja i dalje se spominje u čast antifašističke borbe. Nasljeđe je, međutim, devedesetih godina prošloga vijeka da se to radi selektivno, kaže i povjesničarka sa Sveučilišta u austrijskom gradu Grazu dr. Armina Galijaš. "Etničke matrice koje su bačene na društvo 90-tih su takve da same po sebi pojednostavljuju razmišljanje i sve pojašnjavaju na bazi etničkog. Sve je etnički definirano - okolina, kultura, pa tako i taj Dan grada. Tu se i dalje priča o borbi, o antifašističkoj tradiciji, ali ne o borbi naših naroda, nego o borbi našeg srpskog naroda. Tako ćete danas u Banja Luci naći ulice narodnih heroja koji su bili Srbi, ali nećete naći neke koji su bili Bošnjaci ili Hrvati. Sve se svodi na etničku komponentu, kako u Banja Luci tako i u drugim novonastalim monoetničkim sredinama", kaže Galijaš.

Od multietničkog grada do etnički homogene sredine

Radeći na svojoj doktorskoj disertaciji, koja je u međuvremenu objavljena na njemačkom jeziku, dr. Galijaš je analizirala povijesno razdoblje u kojem je spomenuta etnička matrica, kako kaže, "raširena i bačena na narod poput ribarske mreže". Publikacija pod naslovom "Jedan bosanski grad u znaku rata - etnopolitika i svakodnevica u Banja Luci 1990. do 1995." daje sliku transformacije jednog društva, koja se u Banja Luci - od multietničkog grada u kojem se natprosječno puno ljudi izjašnjavalo kao Jugoslaveni do etnički homogene sredine - desila fascinantno brzo. Predmet analize bile su i metode kojima se tadašnja politička vlast služila pri etničkoj homogenizaciji društva, takozvani urbicid, pozicioniranje vjerskih zajednica, te zakoni koji su u tom periodu donešeni.

"Kada npr. uzmemo poznate zakone o nivelizaciji radnih mjesta i racionalizaciji stambenog prostora, koji su izglasani još dok je postojala Autonomna regija Krajina s Radoslavom Brđaninom na čelu, to je značilo otpuštanje nepodobnih i njihovo protjerivanje, te izbacivanje iz stanova i kuća. Kada pratite ovu nivelizaciju radnih mjesta, u početku su bili cilj svi oni koji nisu podržavali srpsku etničku politiku. Ta etnička komponenta u tom trenutku još uvijek nije bila toliko izražena. Znači da neki direktor koji je Srbin, a koji nije u SDS-u, također nije bio podoban. I tu se vidi kako se to društvo mijenja. Znači, moramo najprije istjerati sve one koji ne razmišljaju nacionalno onako kako mi to radimo. I tek onda u nekoj drugoj fazi se to naravno odnosi isključivo ne nesrbe koji moraju napustiti svoja radna mjesta i svoje stanove", pojašnjava Galijaš.

"Grad čine ljudi"

Prihvaćanje tog vladajućeg diskursa za Banja Luku je međutim imalo katastofalne posljedice, smatra novinar Vidović. Na vrhuncu te etničke euforije grad su terorizirale paravojne formacije, Banjalučani su odvođeni u logore i ubijani, porušeni su mnogi vjerski objekti i spomenici kulture. No, grad je ostao bez onog za njega ipak najvrednijeg – bez svojih građana, kaže Mišo Vidović. "Sva ta mračna atmosfera počela je 4. travnja kada su pripadnici takozvanih srpskih odbrambenih snaga postavili barikade u gradu. Tada u ovom gradu počinje urbicid, ubijanje grada. Tadašnje vlasti protjeruju Bošnjake i Hrvate tako da je u tom razdoblju iz grada protjerano oko 70.000 Banjalučana. Uglavnom Bošnjaka i Hrvata, ali i jedan broj toj vlasti nepodobnih Srba. U svakom slučaju 70.000 autohtonih stanovnika ovog grada. I Banja Luka je danas samo u nekom geografskom smislu grad – jer grad ne čine zgrade i velebne građevine, grad čine ljudi", kaže Vidović.

Kolika je uopće spremnost grada Banja Luke da se suoči s prošlošću koja baca mrlju na njenu antifašističku tradiciju? Dr. Armina Galijaš kaže da je to pitanje koje vrijedi postaviti cijeloj Bosni i Hercegovini: "Koliko god Banja Luka nije spremna na tako nešto, toliko to nisu ni drugi gradovi. To je u principu pitanje cijelog bh. društva koje jednostavno nije sazrelo za suočavanje s prošlošću. A tu se ne radi o suočavanju s prošlošću samo tog nekog kratkog razdoblja tijekom 90-tih, već i o mnogim drugim razdobljima iz naše prošlosti." Dr. Galijaš upozorava da samo društvo mora sagledati neke stvari, shvatiti i promijeniti situaciju. Ona smatra da Banja Luka ovakva kakva je danas nema ni želju ni potrebu da mijenja bilo što: "Za Banja Luku nitko ne može reći da je ružan ili fašistoidan grad, to je jednostavno srpski grad. To a priori ne mora biti ni nešto loše niti nešto negativno, ali trebamo biti svjesni toga, treba postaviti stvari na svoje mjesto i onda se zapitati: želimo li ili ne želimo nešto mijenjati ili ne želimo."

Autor: Emir Numanović

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm