Iskustvo rata u režiji Bundeswehra

Licem zabijenim u uzavrelo vreli šljunak dok netko urla na mene na lošem engleskom da ispraznim džepove i da ostanem ispruženih ruku... Brzo se može zaboraviti da sam zapravo na vojnom vježbalištu u Bavarskoj i da je taj pobunjenik zapravo narednik njemačke vojske koji igra svoju ulogu - i to sa zastrašujućom uvjerljivošću.

Kad god da ležite na zemlji s puškom uperenom u lice ili kad pokušavate izbjeći unakrsnu paljbu između vladinih snaga i pobunjenika, morate bolno shvatiti da je svaki pokret pravi izazov dok se nosi 20 kilograma teška "pancirka" i borbena kaciga. Da sad ne govorimo o tome da se istodobno morate brinuti gdje je ostatak vaše novinarske ekipe, gdje bi moglo biti sigurno i što učiniti slijedeće - sve dok vam adrenalin pumpa krv u glavu u okolnostima potpunog kaosa.

Novinari više nisu pošteđeni

Ukratko, to je ono što ćete doživjeti ako posjetite tečaj kojeg nudi njemačka vojska, Bundeswehr: "Trening za ponašanje u neprijateljskom okruženju za novinare". Dakle prilika da i iz vlastitog iskustva naučite što to znači "neprijateljsko okruženje."

Jer u regijama poput Sirije, Afganistana ili juga Sudana, biti civil nipošto ne znači da ste pošteđeni od likvidacije ili otmice - a ako ste novinar, to je čak još gore. To pokazuje i primjer Jamesa Foleya kojeg je likvidirala "Islamistička država" ili Austin Tice koji je još uvijek u zarobljeništvu. Jer kao novinar ste čak još vredniji cilj za teroriste kako bi vas iskoristili za vlastitu propagandu.

Ako se sjetimo Dallasa, Pariza ili sad Münchena, čak i pojam "neprijateljskog okruženja" se može naći sve bliže domovima zapadnih novinara. Utoliko je još važnije da znate što vam je činiti kad izvještavate s opasnih mjesta.

"Nemamo namjeru od vas načiniti vojnike, ali ne može se dovoljno naglasiti važnost da budete pripremljeni", kaže nam naš učitelj, potpukovnik s 20 godina staža u Bundeswehru. I upozorava nas da ćemo u tjednu pred nama staviti na kušnju sve naše fizičke i psihičke granice, baš kao što bi se to dogodilo u pravom kriznom žarištu.

Složena pitanja

"Pomozite nam! On umire!" urla jedan vojnik s plavim šljemom snaga Ujedinjenih naroda koji su došli spasiti i moju novinarsku ekipu i civile od neprijateljske milicije koja nas je napala i opljačkala. Što učiniti? Je li novinaru - ili bilo kojem civilu dozvoljeno pomoći vojniku? Kratak odgovor: ako možeš i ako ne ugrožava tvoju osobnu sigurnost, onda da.

Ali ima i mnogo složenijih pitanja kada treba donijeti odluku u djeliću sekunde. Kako da znaš kome od lokanog stanovništva možeš vjerovati, bilo po iskustvu iz prethodnih događaja ili uslijed trenutnog političkog pritiska, a tko vam želi nanijeti zlo?

Kasnije, opterećeni ne samo teškim pancirkama, nego i svom našom prtljagom po kipućem suncu punih pet sati smo tražili put kako da izađemo iz zone sukoba. Bili smo prisiljeni istraživati, uz sve naše granice kao što je umor, frustracija, a i glad je postajala sve veća.

Povrh takvih scenarija, tu je tečaj nužne prve pomoći, kako da prepoznate koje oružje čini kakvu štetu i kakav je to osjećaj kad 3 kilograma eksploziva bude aktivirano samo nekoliko metra od vas. Sve su to tek ulomci iz iste škole: kako preživjeti.

I fizička i psihička muka

Najveći dio psihičkih priprema je bio usmjeren na tečajeve kako savladati stres i suprotstaviti se osjećaju mentalnog očajanja - obje stvari od ključne važnosti u radu u području sukoba. "Veliki dječaci ne plaču, je li tako?" pita nas naš potpukovnik. I klima glavom dok nas predstavlja vojnom psihologu koji će preuzeti našu obuku: "Ne, to je krivo," dodaje poučen iskustvom.

Svi ti dani neprestanog pokreta, discipline i učenja da stalno pazite što je ispred i iza vas, lijevo i desno, baš sve što se dešava 360 stupnjeva oko vas... Sve to vodi vrhuncu tečaja: simuliranoj otmici i iskustvu kako biti taocem i to na temelju stvarnih događaja.

Kako bi ostavili priliku za iznenađenje budućim sudionicima i ne bi pokvarili izuzetni trud pripadnika Bundeswehra da ono što doživimo bude što sličnije stvarnosti - bez da nam nanesu trajnu štetu - radije nećemo ulaziti u detalje. Ali ne treba niti reći da nakon toga, kad smo i ja i moji kolege izašli iz svega toga, mnogo bolje shvaćali što smo u stanju - a što nismo.

Još prije tjedan dana na primjer, nitko me ne bi uspio uvjeriti da sam u stanju ustajati prije zore i jesti, oprati se i pripremiti se za manje od pola sata. Niti da mogu spavati na vojnoj ležaljci sa čizmama na nogama, spremna da svakog trenutka može početi napad. Niti da bih bila u stanju izdržati ispitivanje kojeg provode teroristi.

Moj osjećaj prelazi novostečeno poštovanje prema njemačkim vojnicima i prema novinarima koji ih slijede u opasnim područjima. Novinari obično o sebi misle kao o promatračima s visine, koji se obračunavaju s nagađanjima i isporučuju samo čvrste činjenice.

Ali rat je kaotična i prljava stvar pa je tako to i ono što bi mogla biti tvoja reakcija kad se suočiš sa nečim užasnim. Čak i ako slijediš sva pravila. "Ne može se dovoljno naglasiti važnost toga da budete pripremljeni", rekao nam je naš potpukovnik ponavljajući staro vojničko pravilo "što više znoja na vježbi, manje krvi na bojištu".

Ali isto tako se ne može dovoljno naglasiti niti izuzetan napor svih onih koji moraju živjeti i raditi u područjima u kojima vlada nasilje.