Alfred Hitchcock i strava i užas nacista

Alfred Hitchcock nije bio izuzetak. Kada su se saveznici posljednjih godina Drugog Svjetskog rata spremali za konačnu invaziju na Njemačku, nestrpljivi su bili i mnogi režiseri. Znali su da ih u onome što će ostati od Hitlerove Njemačke čeka mnoštvo materijala za buduće filmove. Uz to, oni su snimali propagandne filmove i kratke preglede koji su prikazivani vojnicima na bojištima ili pak prije prikazivanja filmova u kinima. Među ovim rediteljima bilo je velikih imena poput Billija Wildera, Williama Wylera i Franka Capre. Među najtraženijima bio je Alfred Hitchcock, tada već velika holivudska zvijezda. Na nalog britanskog Ministarstva informiranja, on je 1944. godine snimio dva polusatna filma („Bon Voyage“ i „Aventure Malgache“) namjenjena francuskoj publici. Cilj je bio jačanje volje i otpora njemačkom okupatoru.

Ali, to nije bilo sve. Na poziv svog prijatelja, producenta Sidneya Bernsteina, Hitchcock je trebao snimiti dokumentarni film o oslobađanju nacističkih koncentracijskih logora. Radni ovog filma bio je „F3080“, a radilo se o drugom dijelu filma o oslobađanju logora Bergen-Belsen. Do danas se filmski stručnjaci i povijesničari prepiru oko toga koliko je daleko slavni redatelj stigao s radom na ovom filmu. Djelo je jedno vrijeme bilo zapečaćeno jer, obzirom na nove odnose SAD-a i Njemačke nakon rata, nije baš bilo poželjno podsjećati na nacistička nedjela. Dokazano je, međutim, da je režiser pregledao snimke i davao prve upute za montažu. Zbog toga ovaj kratki film vrijedi kao missing Hitchcock – ova konstrukcija se obično odnosi na izgubljene umjetnine velikih slikara ili kipara. Sada bi, međutim, Hitchcockov rad trebao biti restauriran i prikazan publici.

Slike grozote i nade

O čemu se radi točno u filmu koji je kasnije dobio i pravi naslov „Sjećanje na logore“ („Memory of the camps“)? Amerikanci i Britanci su tijekom 1944./ 45. svjetskoj javnosti željeli prikazati nacistička zlodjela, koncentracijske logore bez ikakvih uljepšavanja. U tu svrhu su, baš kao i Sovjeti, angažirali čitave ekipe snimatelja koji su nazočili oslobođenju logora i sve dokumentirali.Tako su primjerice, timovi sovjetske vojske snimili već djelimično uništeni logor Majdanek, kao i Auschwitz.

Međutim, prvi logor u kojem nacisti nisu uspjeli uništiti dokaze svoje nehumanosti bio je upravo logor Bergen-Belsen. Snimanje logora je koordinirao upravo Sidney Bernstein, u to vrijeme zadužen za filmsko odjeljenje vođenja psihološkog rata pri britanskoj vojsci. „Kamermani trebaju snimati sve što ilustrira vezu njemačke industrije s koncentracijskim logorima – pločice s imenom proizvođača na plinskom komorama, na pećima za spaljivanje leševa, prepisku sa isporučiteljima i slično“, stoji u uputama koje napisao Bernstein.

Rad na nastavku filma najprije je odbio Billi Wilder, poslije čega se Bernstein obratio Alfredu Hitchcocku. S njim nikada nije sklopljen pisani ugovor, ali je bilo više svjedoka koji su potvrdili da je legendarni redatelj radio na ovom filmu. Tako je montažer filma Peter Tanner 1983. godine, opisao da je Hitchcock marljivo radio na filmu, vodeći računa prije svega o vjerodostojnosti. Inzistirao je da dokumentarne scene budu jasno odvojene od kasnijihi, naknadno snimljenih. Slično tvrdi i povijesničar filma Christoph Terhechte koji je 1999. u knjizi o Alfredu Hitchcocku napisao: „On je brižljivo vodio računa da koristi samo materijal koji sigurno nije insceniran.“ Toby Haggith pak iz londonskog Muzeja rata, ustanove koja je sada zadužena za restauraciju i ponovno objavljivanje filma, navodi kako je film pun „snažnih i dirljivih“ slika, da prikazuje grozote, ali i nadu. Primjerice, ona se primjećuje u sceni koja prikazuje jednog bivšeg logoraša koji se nakon oslobođenja, nakon godina zatočeništva u prljavštini, konačno smije otuširati. Na filmu se vide i napori osloboditelja da spriječe širenje tifusa i drugih bolesti kod oslobođenih logoraša.

Šokirani Alfred Hitchcock

Postprodukcija pod Hitchcockovom redateljskom palicom, međutim, nije dovedena do kraja. Mnogi snimci su iskorišteni za kraće nedjeljne preglede i propagandne spotove. Amerikanci su se povukli iz projekta „F3080“. Kako piše Terhehte, „predstojala je teška zima, pa je procjenjeno kako je važnije suočiti se s kaosom i padom morala umjesto da se Nijemce suočava s njihovom krivnjom“. Vjerovalo se da tako brz „sudar“ s nacističkim zločinima nije dobar za obnovu Njemačke. Nema sumnje da bi većina njemačkih građana bila šokirana – uostalom, snimci su potresli i samog Hitchcocka. Britanski list Independent 1945. godine, napisao je kako „šokirani Hitchcock danima nije dolazio u studio..“.

Snimke je ponovo pronašao jedan američki istraživač, a fragmenti su prikazani na Filmskom festivalu u Berlinu još 1984. godine. U Muzeju rata, vjeruju da će kompletnu verziju završiti krajem ove ili početkom slijedeće godine, nakon čega će film biti prikazan najširoj publici – na britanskoj televiziji i na raznim festivalima.