„Ako me uhapse na protestu, znati ću da radim pravu stvar“

Milica iz Zrenjanina i Milena iz Beograda poznaju se sedam godina. Dugo su dijelile studentsku klupu, a nerijetko i hladan beton na ulici, jer su jednako toliko godina i suborkinje na prosvjedima.

U posljednjih pet godina u Srbiji je održano više od dvjesto različitih protesta, navodi Arhiv javnih skupova. Samo u kolovozu ove godine ljudi su više od 40 puta izašli na ulice.

Ekološki aktivisti, poljoprivrednici, prosvjetni i medicinski radnici, studenti, „obični“ građani… Imaju li nešto zajedničko, koliko su homogeni i kako stalno pozivanje na izlazak na ulice utječe na motivaciju mladih?

Protest kao „građanska dužnost“

Posljednji protest oporbe u Beogradu mnogi ocjenjuju kao fijasko. Ali unatoč tome, pričaju Milena i Milica, odlazak na proteste za njih nije opcionalan, jer bi odustajanje značilo prihvaćanje vlastite nemoći kao građanki.

Na pitanje što ih motivira da i dalje protestiraju, Milica sa začuđenjem odgovara protupitanjem: „A što nekoga motivira da ne ide na proteste?“

Za njih je to, kažu, temeljna potreba. „Ako živimo u nekoj zemlji, koliko god ona bila uređena ili neuređena, naša je obveza pobuniti se protiv onoga što nam smeta i što ne funkcionira“, objašnjava Milica. „To je osnovni način izražavanja nezadovoljstva.“ A sudeći po broju protesta i masovnosti pojedinih, čini se da nezadovoljstvo u Srbiji itekako postoji.

Sugovornici DW-a slažu se da su protesti posljednjih godina rijetko homogeni te okupljaju različite demografske i ideološke skupine.

Protiv Vučića - zajednički okvir

No, svim protestima zajednički je društveni i politički okvir iz kojeg „izranjaju“. Riječ je o negodovanju „unutar koncentrirane i centralizirane populističke vlasti pod neospornim vođom Aleksandrom Vučićem, što je osobito uočljivo od 2017. godine“, kaže Zoran Stojiljković, bivši profesor Fakulteta političkih znanosti u Beogradu.

Za DW dodaje kako je za proteste od 2020. nadalje specifična „apsolutna medijska kontrola i kontrola nad svim resursima“, te kako je „razina koruptivnih aktivnosti u politici i kontrola zapošljavanja dovela do neviđenog opsega stranačkog zapošljavanja“.

Sve to, napominje Stojiljković, stvara „masovni krug koji zatvara socijalnu piramidu i na vrhu i na dnu“, što kod građana izaziva nezadovoljstvo. To, prema njemu, ograničava učinak protesta jer je za njihovu uspješnost potreban dovoljno važan povod koji će, unatoč medijskoj blokadi, privući pažnju.

Upravo to onemogućuje da se protesti „pretvore u trajni i homogeniji pokret“, a za promjenu je potrebna „kombinacija prosvjednih aktivnosti i institucionalne političke izborne borbe“. „Sve dok se ne artikulira svijest da je moguće da država postaje sve bopgatija, ali da većina građana to uopće ne osjeti, te da su isključeni iz političkog prostora i režim ih ne uvažava, promjene neće biti“, objašnjava Stojiljković.

Kap koja prelijeva čašu

Nespremnost vlasti na pregovore u većini slučajeva kod građana izaziva revolt. „Stvara se posebna kultura netolerancije, bahatosti u ponašanju i odsutnosti dijaloga, što vodi do sve veće periferne nasilnosti protesta“, kaže umirovljeni profesor FPN-a.

Pamte se neredi i policijska brutalnost na protestima u Beogradu u srpnju 2020., kada je, nakon najave predsjednika Vučića o ponovnom uvođenju policijskog sata, skupina bijesnih građana spontano izašla na ulice. 

Nereda je bilo i na posljednjem prosvjedu u Novom Sadu, 5. studenoga, zbog reakcije na pogibiju četrnaestero ljudi uslijed urušavanja nadstrešnice na tek obnovljenoj željezničkoj stanici. Na kamenice i uništavanje Gradske kuće policija je odgovorila suzavcem i hapšenjima, a nekoliko aktivista i dalje je u pritvoru. Oporba je za nasilje okrivila „ubačene elemente“ – skupinu maskiranih mladića s crnim kapuljačama, metalnim šipkama i palicama. 

Sugovornici DW-a smatraju da, osim onih koje vlast infiltrira radi sabotiranja protesta, gotovo sigurno ima i „običnih“ bijesnih građana. „To je kombinacija nestrpljenja, razočaranja, nepovjerenja u organizatore i zasićenosti neuspjesima relativno mirnih protesta. Ova frustracija dodatno je pojačana lokalnim izborima ove godine i opozicijskim pristupom 'hoću-neću na izbore'“, smatra Stojiljković. 

Nasilni prosvjedi i mladi

Na pitanje kako nasilje na demonstracijama utječe na motivaciju mladih, politolog Dušan Milenković kaže da su mladi po prirodi buntovni i nositelji revolucija, zbog čega smatra da su spremniji na neku vrstu agresije prema režimu. 

„Dužina vladavine SNS-a i Vučića dovela je do toga da ljudi ne vide alternativu. Ako netko ima 20 godina, znači da je imao osam kad je Vučić došao na vlast i faktički ne pamti drugo vrijeme. Smatram da su mladi najsvjesniji i najuvjereniji da promjene nema dok se ne sprovede neka vrsta nasilja“, objašnjava Milenković. 

Za Milicu i Milenu nasilje je, pak, neprihvatljivo. „Već imamo dovoljno nasilja, zar ne? U javnom prostoru, na ulici, svuda ga je previše. Jesam za neki vid revolta, ali ne za uništavanje bilo čega, jer ćemo to opet mi plaćati iz svog džepa“, kaže Milica.

Milena dodaje da „nije potrebno nasilje, ali jest hrabrost“. Iako su bile na desecima demonstracija, nije im svejedno kada vide kako policija hapsi aktiviste.

„Svakodnevno živimo u prevelikom strahu za vlastiti život. Sutra mogu uhapsiti mene, moju najbolju prijateljicu ili bilo koga od nas, i to jest opasnost“, kaže Milica, ali napominje da je to neće spriječiti da ponovno izađe na ulicu. 

„Štoviše, ako me netko uhapsi na protestu, samo ću znati da radim pravu stvar“, zaključuje.