Ako društvo nije harmonično, zašto bi bila kultura?
20. veljače 2019
Ako ćemo analizirati komentare „desnih" kulturnjaka, hrvatska kultura je uglavnom lijeva. A prozvani „lijevi" kulturnjaci ni ne ulažu veliki napor da bi demantirali te navode. Čini se da ni u susjednoj Sloveniji nije drugačija situacija pa je, doznali smo, ugledna hrvatska književnica Ivana Šojat odbijena na Međunarodnom književnom festivalu Vilenica s vrlo izravnim objašnjenjem da njeno sudjelovanje na izborima za gradonačelnicu Osijeka, a pod zastavom HDZ-a, nije dobra referenca za ovaj kulturni događaj. Sama Šojat nije htjela komentirati ovu informaciju, a iz Vilenice su nam poručili da će i oni šutjeti dok ne završi selekcijski postupak.
Da se takvo obrazloženje na Festivalu europske kratke priče u Hrvatskoj ne bi moglo dogoditi kaže nam umjetnički direktor tog festivala Roman Simić. „Imamo Programski odbor, tijelo koje razgovara o autorima koji mogu ući u sliku koju te godine želimo prikazati. Unutar toga, prednost imaju oni koji su svježe objavili knjigu kratkih priča. Sve to u konačnici dovodi do nekog subjektivnog izbora, onoga što želimo imati na festivalu. Ne postoji algoritam koji će svake godine donijeti neko najbolje moguće rješenje. To je kao i kad uđete u biblioteku, nešto vas vodi u izborima. To sigurno nije osobna politička afilijacija. Mi smo kao grupa vrlo raznoliki“, kaže Simić za Deutsche Welle.
Sloboda košta
No profesor Dean Duda s Katedre za teoriju književnosti i kulture Filozofskog fakulteta u Zagrebu ne vidi problem u tvrdnjama nekih desnih i liberalnih književnika da su im vrata nekih festivala u Hrvatskoj zatvorena. „Ako ste vi u javnom prostoru, onda ste zbog vaših stajališta spremni preuzeti posljedice. Ne moraju vas svi voljeti i ne moraju vas svi zvati, ali imate određeni raster unutar kojeg djelujete. Čovjek se mora znati nositi s posljedicama svoje pozicije. Nikada vas neće svi voljeti. Mislim da se nikoga ne izbacuje, jer je je pluralizam događaja koji profiliraju kulturno polje toliki da za svakog ima mjesta. Stvar političke zrelosti jest znati da negdje ne želite nastupiti ili da vas neće zvati“, misli Duda.
Kaže, nije nemoderno i bespredmetno o kulturi govoriti kao o lijevoj i desnoj: „Vidljivo je da se kultura procjenjuje lijevom ili desnom po nekim ishodima, po određenim situacijama koje su društveno konfliktne i spektakularne, a zapravo su samo sjena. Ako joj prilazite sistematično, gledate je kroz njene uvjete proizvodnje, koliko je strukturno demokratična. Na strukturnoj razini je zapuštena. S jedne strane je hladnopogonska, s druge strane postoji niz inicijativa koje petnaestak godina profiliraju kulturno polje."
Kavanske svađe
Duda nadalje analizira da se u Hrvatskoj, zbog nedostatka strategije za razvoj suvisle kulture, konflikti i ideološka svrstavanja prenose s klasične političke pozornice na kulturni pogon. „To s jedne strane nije loše i bespotrebno, jer kultura počiva na nekom tipu konflikta. Ali s obzirom na ono što je ostalo od nje, to je samo dodatna devastacija. Nećemo se nigdje maknuti, ako budemo stalno proskribirali tko je naš, a tko je njihov. Logično je da se ljudi svrstavaju u nekakve interesne momente i da pokušavaju nešto učiniti, ali ovo kod nas su kavanske svađe.“
Daleko od toga da je desni utjecaj na kulturu zanemariv. Brutalni obračun desnice s „lijevom“ kulturom Hrvatska je doživjela za mandata ministra Zlatka Hasanbegovića kada su braniteljske udruge iz središnje agencije za financiranje filmske umjetnosti protjerale uspješnog ravnatelja. Nalaz revizije koji je pokazao da nije bilo protuzakonitog poslovanja tek je moralna zadovoljština bivšem ravnatelju Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoju Hribaru, a ujedno je bio i velik teret na leđima njegova nasljednika koji se odlučio povući nakon pola mandata.
I javna je televizija godinama emitirala politički obojenu emisiju Pola ura kulture. „Selekcijom tema, gostiju i komentara tamo se vidjelo da postoji gotovo agresivan i faktografski neutemeljen pristup nekim stvarima. I što sad? Sad su trebali navodno lijevi pitati zašto nisu u emisiji? To je urednički izbor pa da vidimo dokle će ići“, potvrđuje Duda.
Onima koji nisu zadovoljni poručuje da postoji čitav niz drugih medija kroz koje mogu deklarirati ljutnju. „Ne možete tražiti da je kulturni pogon savršeno harmoničan, a svi ostali elementi društvenog polja su takvi kakvi jesu. Moramo se naviknuti i drugačije razmišljati, što u Hrvatskoj ide jako teško. Vaš politički angažman i literarna vrijednost su donekle povezane u krajnjim konzekvencama. Nismo u idealnoj situaciji da bismo mogli primijeniti Voltaireovo pravilo o pravu na mišljenje. Neka od tih mišljenja utječu na socijalne tenzije u društvu, samo je pitanje tko što voli čuti i tko što voli reći“, objašnjava profesor.
Koga je zapravo briga?
Pisac Roman Simić, za sebe otvoreno kaže da je ljevičar te da je svjestan da za neke festivale nikada neće dobiti pozivnicu. „Ne razmišljam o tome jesu li me zvali zato što sam ovakav, a oni takvi. Svaka manifestacija na svoj način vrednuje pojave na književnoj sceni. Mislim da i na takav način funkcionira Ministarstvo kulture. Intencija je da se zahvati množina izbora i da se ne da prednost jednoj varijanti nad drugom. Pogledajte tiskovine, medije i manifestacije, uvijek ćete neke moći uvjetno nazvati lijevima ili desnima." Problem nastaje kada se „argument“ političke pripadnosti koristi iz pozicije moći i raspodjele potpora stvaralaštvu. „Ljudi koji se bave tom vrstom trijaže, moraju se voditi striktno kriterijima umjetničke prirode“, tvrdi Simić.
A koliko je zapravo cijela materija građanima važna izvan samog političkog sukoba, govori i mizerna čitanost priloga o kulturi pa se stječe dojam da je cijeli sukob konstruiran oko utvare. Duda tako tvrdi - da se ugase hladni pogoni kulture, nitko se ne bi bunio, osim radnika tih pogona. A to bismo pak mogli, u danim okolnostima, protumačiti kao da je hrvatska kultura postala sama sebi svrha. „Ona čak nije ni to. Ona preživljava. Ona lagano odumire“, zaoštrava Duda pa dodaje da je riječ o posljedici modela koje primjenjuje resorno ministarstvo. I zbog toga ne očekuje nikakav napredak.
„Ako nešto nestaje, njegova društvena uloga se pokazuje kakva je bila u trenutku kada netko pokušava braniti to što nestaje. U kulturi možete ukinuti sve, pobunit će se oni koji su zaposleni u njoj, ali društveni odgovor će biti nikakav. I to je to.“ Kada se dođe pred zid, možda će se drukčijom kulturnom politikom rješavati stvari, sumira profesor i dodaje: „Do tada ćemo perpetuirati klasične politikantske ili kavanske debate na području koje zanima svakog dvadesetpetog, ako i toliko, stanovnika ove države."