Afrika pomaže samoj sebi
27. srpnja 2012
Guthier Tshikaya pogledom prelazi preko tisuća hektara zemljišta i traži barem jedno jedino stablo. Uzalud, sve je golo, nema ničeg. I posljednja stabla su srušena. „Ponekad imam osjećaj kao da je prekasno. Moramo doista požuriti ukoliko mislimo nešto promijeniti“, kaže duboko uzdahujući.
Visoravan Ibi Batake nalazi se samo 150 kilometara istočno od glavnog grada Konga, Kinshase. Ovdje živi nekoliko tisuća ljudi, od zemljoradnje i od onog što zarade od prodaje drvenog ugljena u metropoli od sedam milijuna stanovnika koja samo povremeno ima struju . Posljedice ove trgovine se mogu posvuda vidjeti sječa stabala koja je uzrokovala eroziju tla, gola i suha zemljišta.
Agronomija i šumarstvo za bolju zaštitu klime
Olivier Mushiete, agronom i šef tradicionalnih klanova koji žive na visoravni, kaže kako promjene na području agronomije i šumarstva ovdašnjem stanovništvu moraju donijeti dugoročne, nove perspektive ali da one ujedno moraju biti i u skladu sa zaštitom klime. U tu svrhu je osnovana i tvrtka Novacell. Njezin financijski direktor Guthier Tshikaya objašnjava kako se već započelo sa sadnjom novih stabala. „Metoda je sasvim jednostavna. Sadimo jedan red manioka nakon čega dolazi red bagrema. Oni brzo rastu i na sebe izuzetno dobro vežu ugljični dioksid. Nakon pet do sedam godina, bagreme možemo srušiti i preraditi u drveni ugljen. Ja uvijek kažem kako na ovaj način zapravo sadimo drveni ugljen koji i nakon obaranja ponovno raste sam od sebe”, objašnjava Tshikaya. Mnoga znanstvena istraživanja su naime pokazala kako Afrika usprkos tome što proizvodi najniže postotke CO2 emisija na svijetu (a time je i najmanji grešnik po pitanju zagrijavanja površine zemlje i klimatskih promjena), najviše osjeća ove negativne promjene.
Projekt na visoravni Ibi, naime, djeluje točno prema odrednicama Protokola iz Kyota. U slijedećih 30 godina bi ovdje zasađeni bagremi trebali na sebe vezati oko 2,4 milijuna tona ugljičnog dioksida. Time će emisije CO2 ovdje biti niže nego što su zapravo propisane što pak pruža mogućnost prodaje “viška” certifikata europskim poduzećima koja su prekoračila dozvoljenu i dogovorenu granicu emisija ugljičnog dioksida Protokolom iz Kyota.
Plan i program uspjeha
80 posto certifikata emisija CO2 iz projekta s visoravni Ibis su već prodana; između ostalih BioCarbonu, zakladi Svjetske banke, francuskom koncernu Danone, francuskoj banci Bank Societe Generale. “Naš je san da naš projekt postane primjerom i za druge u Demokratskoj Republici Kongo. To je ujedno i dio rješenja problema vezanih uz klimatske promjene. Računamo ako bi u našoj zemlji s radom započelo još oko 600 sličnih projekata da bismo tada imali dovoljno drvenog ugljena za cijeli Kongo. A to bi bio velik i važan korak po pitanju zaštite i prestanka uništavanja naših šuma“, zaključuje Tshikaya. I doista, prvi sljedbenici projekta Ibi su već započeli s radom. Riječ je o sličnim projektima u Ugandi i Nigeriji. I njima je cilj u slijedećim godinama početi s prodajom certifikata.
No, s druge strane, projekt u Kongu kako kaže Tshikaya pokazuje već prve pozitivne učinke na život stanovnika visoravni i to u prvom redu zahvaljujući prvim klimatskim promjenama. “Nakon što su sva stabla i šume bile posječene, postalo je još sušnije i toplije. Jedva da smo uopće mogli nešto zasaditi. Nismo mogli više proizvoditi niti drveni ugljen za prodaju. Jednom riječju ostali smo bez ikakvih prihoda”, kaže on. No, upravo zahvaljujući sadnji bagrema sve se promijenilo. Korijen manioka se primjerice koristi kao brašno a koje se opet također može prodavati. “S novcem kojeg zaradimo možemo sada našu djecu poslati u školu. Umjesto slamnatih koliba, sada možemo graditi prave kuće”, kaže Tshikaya i dodaje kako je i klima u međuvremenu postala ugodnija a novo zasađena stabla pružaju i prve sjene što je samo jedna od ugodnijih popratnih pojava ovog jedinstvenog projekta.