7.000.000.000. stanovnik našeg planeta
31. listopada 2011
Tek početkom devetnaestog stoljeća - statističari su procijenili kako je to bilo negdje 1804. - broj stanovnika našeg planeta je dostigao jednu milijardu. Tada je još bilo golemih prostranstava na našem planetu na koje ljudska noga nije bila stupila.
Ali od tada, po pravilu geometrijske progresije, broj stanovnika je rastao sve brže: oko 120 godina kasnije, 1927. je bilo dvije milijarde stanovnika, tridesetak godina kasnije oko 1960. ih je bilo tri milijarde. Četrnaest godina kasnije je već četiri milijarde ljudi tražilo sreću na našem planetu, 1987. je rođena petmilijardita beba, 1999. nas je već bilo šest milijardi. Statističari su sad izračunali kako će nas koncem listopada biti sedam milijardi, a ako se taj trend nastavi, već 2083. bi trebalo biti 10 milijardi ljudi na Zemlji.
Trebat će nam tri planeta
Naravno, svaki od njih će željeti jesti, piti čistu vodu, imati što za obući. Doduše, svi će željeti i živjeti u velikoj kući, voziti velik automobil, radije jesti odrezak nego kašu ... Ukratko, živjeti kao što danas žive imućni građani Zapada, ali u tome su znanstvenici već složni: nema šansi, za to bi nam bila potrebna tri planeta kakav imamo.
Ovakve prigode, kada se pojavi okrugla, još veća brojka stanovnika našeg planeta, redovito se koriste i za najcrnje prognoze: ne samo nafte, nego svih rudnih bogatstava koja su dostupna eksploataciji ima tek u ograničenim količinama, a one se troše nemilice. Ali, bez jednog bogatstva našeg planeta baš nitko ne može preživjeti: bez vode, a ona je već i kod sedam milijardi stanovnika, za mnoge luksuz.
Apsurdno je da se zapravo najviše vode troši - za proizvodnju hrane. Stručnjaci procjenjuju da u tu namjenu odlazi oko 60% pitke vode koju čovječanstvo koristi, a još je veći apsurd da se ta voda onda zagađuje gnojivom kojim se trebalo postići više hrane. Barem pola količine umjetnog gnojiva, umjesto u biljke, prodire u dubinske vode ili rijeke, trajno ih zagađujući.
Tom problemu treba dodati i zagrijavanje našeg planeta i širenje neplodnih područja. A ako se prosječna temperatura doista podigne za četiri stupnja do kraja stoljeća, onda će 330 milijuna stanovnika morati bježati od sve više razine mora. Samo u Bangladešu će preko 70 milijuna ljudi morati krenuti na put.
Mega-mega-metropole
Osobit izazov za budućnost jest i činjenica, oko čega su statističari složni, da je tamo negdje 2008. broj stanovnika gradova konačno nadmašio broj ruralnog stanovništva. Makar i danas postoje mega-metropole, to još nije ništa što nas čeka: do 2025. su stručnjaci procijenili kako će samo u japanskom Tokiju živjeti više od 37 milijuna stanovnika. Klub gradova sa preko 20 milijuna stanovnika će također biti vrlo velik, od Dhake u Bangkoku, Kalkute i Mumbaia u Indiji do Sao Paula u Brazilu, ali ni Kinshasa u Kongu ili Lagos u Nigeriji neće biti daleko.
Uopće, mada se vrlo brzo može očekivati da će Indija zamijeniti Kinu kao najmnogoljudnija država planeta, mnogo toga se treba dogoditi i u Africi. Čitav zapad i današnji "razvijeni" svijet stari i pada mu broj stanovništva, tako da su stručnjaci procijenili kako će do 2100. jedna Nigerija imati više stanovnika nego čitava Europska unija, oko 730 milijuna stanovnika.
"Još nigdar ni bilo, da nekak nije bilo ..."
Mnogi stručnjaci za očuvanje okoliša mogu beskonačno nastaviti sa nabrajanjem loših vijesti, o uništavanju šuma, o sve manje plodnih zemljišta, o zabrinjavajućem stanju u svjetskim morima. No, isto tako prošlost nas je naučila kako su se i prigodom proteklih "okruglih" milijardi stručnjaci nadmetali u crnim prognozama - koje se u pravilu nisu ostvarile. Još 1960., kad je prebrojano tri milijarde stanovnika, nije se moglo niti sanjati u kojoj mjeri će biti unaprijeđena proizvodnja hrane i koliko će se racionalizirati potrošnja svih sirovina.
Slično je, misli stručnjak Ujedinjenih naroda Jean Zigler, i danas: naš planet može biti sposoban prehraniti ne samo sedam, nego čak i 12 milijardi stanovnika, ali bit će potrebno još mnogo domišljatosti. I kad je riječ o uzgoju korisnih biljaka koje će biti otpornije i davati veći urod, baš kao i kod razumnijeg korištenja resursa koje imamo.
A kad je riječ o podjeli našeg planeta na one koji imaju sve i na one koji nemaju niti ono najosnovnije, to ionako nije pitanje na koje statističari mogu dati odgovor. Već mnogo puta je naš planet propustio priliku da se dogovori, kako da ravnomjernije rasporedimo jedino blago koje imamo: naš planet.
Autori: U. Mast-Kirschning, S. Kinkartz, A. Šubić
Odg. urednik: Anto Janković