4.000 godina berbe soli u Stonu

Napokon zasluženi predah nakon ovogodišnjih berbi. Prazni bazeni stonske solane miruju na prvim zrakama jesenskog sunca. Tek pokoji turist prošeta njezinim stazama. No, prije desetak dana potpuno drugačija slika. Za vrijeme berbe više je znatiželjnika nego radnika. „Kao da se snima film, svi se naredaju i slikaju“, kroz smijeh će Darija koja dnevno na ulazu dočekuje desetke tisuća turista. „Posjećenost je dobra“, objašnjava nam u razgovoru za DW. „ Ali mnogi samo dođu poslikaju s vrata, da ne bi kupili ulaznicu, ali eto barem kupe malo soli kao suvenir.

Mona i Franck iz Rostocka ipak su se odlučili na malo dužu šetnju. U turističkom vodiču čitali su o solani, pa su je svakako poželjeli i posjetiti. „Zaista smo impresionirani veličinom, ali i načinom obrade soli. Upravo smo gledali film na samom ulazu u solanu, nevjerojatno,“ kratko su nam dodali i nastavili s fotografiranjem i šetnjom.

Bez aditiva

Glavna karakteristika nadaleko poznate stonske soli, kojom se posebno ponose, jest da je prava ekološka, bez aditiva, te da se uvelike razlikuje po okusu od one koja se kupi u dućanu. Iako u današnje vrijeme liječnici tvrde da sol izaziva visoki krvni tlak, u solani se ne slažu s tim. Kažu da tlak dolazi upravo od aditiva. Njihova sol se dobiva na tradicionalan način, ručnim miješanjem tj. drcanjem, kako oni nazivaju taj postupak, čime sol gubi supstancu gipsa, pa je tako potpuno prirodna i samo ovisna o vremenskim uvjetima. Dobiva se isključivo isparavanjem morske vode u velikim plitkim bazenima tijekom ljetnih mjeseci. Već krajem svibnja i početkom lipnja u očišćene i pripremljene bazene za vrijeme plime pušta se more iz stonskog zaljeva. Kada berba započne svaki dan se vadi tj. bere jedan bazen, a svaki bazen sadrži od 30 do 100 tona soli. „Čisto za usporedbu jedan vagon je jedna tona“, nastavlja nam objašnjavati Svetan Pejić, direktor, u čijem se većinskom vlasništvu solana nalazi od 1996. Gospar Sveto živi za solanu, pa svim podatcima barata napamet bolje od ijedne enciklopedije, što povijesnim, što statističkim. „Zadnjih 10 godina smo vadili po 1.500 tona soli godišnje. 2014. godine nismo imali ništa, jer je stalno padala kiša, a 2003. godine smo izvadili 3.011 tona. Najbolja berba soli je bila 1611. i 1637. godine kada je izvađeno 6.500 tona.“

Danas se koristi samo devet kristalizacijskih bazena, a imena su dobili po svecima (Frano, Nikola, Baltazar, Antun, Josip, Ivan, Petar i Pavao). Samo jedan nosi natpis Mundo (svijet). Iz tog bazena se vadila sol koja se davala siromašnima. Za vrijeme Dubrovačke Republike upotrebljavali su se još bazeni Vlaho i Lazar s granitnim dnom iz kojeg se vadila najčistija sol i slala na Bečki dvor.

Ipak, danas je solana zrela za kompletan remont. Što ratom, što zubom vremena polako je uništena, te sada proizvodi samo 10% soli za hranu, a 90% za industriju. Kako su se vremena promijenila svjedoči i činjenica da se solana financira samo od prodaje ulaznica i soli u suvenirnici, te još par mjesta u Stonu. No, za vrijeme Dubrovačke Republike imala je posebnu važnost.

Sol kao suho zlato

U povijesti je slavna Dubrovačka Republika najveće prihode imala upravo od solane u Stonu. Budući da je sve probleme rješavala diplomacijom, jer nije imala jaku vojsku, a jedino s Venecijom nikad nije uspjela sklopit sporazum, 1333. godine započela je gradnju zidina upravo za obranu od Mlečana koji su krali tada veoma vrijednu sol. Rezultat toga danas su najduže sačuvane zidine u Europi, te druge po veličini u svijetu nakon Kineskog zida, duge 5,5 kilometara. Još jedna zanimljivost je i da je Ston drugi grad u Europi građen po planu, prvi je mali gradić Carcasone u Francuskoj. Posebno zanimljiv bio je i statut Dubrovačke Republike iz 1272. godine s bitnim stavkama o soli. Najbitnija je ona o zakletvi ljudi koji su prodavali sol. Nije ju svatko mogao prodavati. Dubrovački knez je otvorio poseban ured za sol u Stonu. U tom uredu bila su dva notara i jedan pisar te škrinja s dvije brave i dva ključa. Samo oba notara su mogla u isto vrijeme otvoriti škrinju, a u njoj se nalazio ključ od skladišta soli. I onda se sol prodavala pod strogom kontrolom. Tijekom ljeta svi mladi stanovnici Republike morali su pomoći vaditi sol.

I u današnje vrijeme gospar Sveto se dosjetio prave turističke atrakcije. Na stranicama solane nudio je, kako on kaže, besplatan boravak u Stonu uz minimalan rad. Spavanje, tri obroka, piće, ulaznice za kulturne manifestacije, izlete. Sve to za dobrovoljce, ranoranioce, jer rad u solani započinje u šest ujutro, a ako je ekipa složna, gospar Sveto tvrdi bazen može biti gotov za četiri do pet sati. Solana je u najboljem sjećanju ostala potomcima hrvatskih iseljenika, prepričava Sveto, koji su nekoliko godina za redom u organizaciji Matice iseljenika dolazili raditi u solani i učiti hrvatski. No kako se ideja mnogima svidjela lista čekanja za besplatni boravak u Stonu poprilično je porasla, pa ih je sada već oko 300 koji još uvijek čekaju svoj red.

A svoj red čeka i solana koja je doslovno zlatni rudnik svim investitorima. Zainteresiranih je mnogo, ponajviše onih stranih, kaže nam gospar Sveto. No o onoj drugoj strani medalje, u ovom slučaju ne tako zlatne, birokratskoj zavrzlami koja odbija sve zainteresirane, ne želi ovoga puta. Može se samo nadati da će njegova solana uskoro dočekati svoje doba, koje će biti barem upola onako zlatno kao za vrijeme Dubrovačke Republike.