22 godine nakon Černobila ostaju još snovi i nada
26. travnja 2008
Lenjinovom avenijom u smjeru centra Pripjata vozi mali autobus sa stranim turistima. On prolazi pored ruševnih betonskih nebodera kojima je već odavno netko skinuo sve prozore. To je vožnja kroz svojevrsni grad duhova: njega su prije 22 godine napustili svi njegovi stanovnici. Po cesti rastu divlje ruže, na jednom balkonu na šestom katu raširila se jedna breza. Pločnici su zarasli u korov visok više od jednog metra. Na središnjem trgu trune i hrđa vrtuljak, koji je vjerojatno bio postavljen povodom proslave 1. svibnja.
No, do održavanja proslave nije došlo. 26. travnja 1986. godine eksplodirao je četvrti reaktorski blok u atomskoj elektrani Černobil. Time je Černobil postao svjetski simbol nuklearne katastrofe, i to premda se sam istoimeni grad nalazi 17 kilometara od mjesta nesreće, dok je Pripjat bio udaljen samo četiri kilometra od reaktora. Taj grad je i bio sagrađen upravo s ciljem da udomi zaposlene u atomskoj elektrani. U njemu je tada živjelo skoro 50.000 ljudi, koji su u roku od 36 sati nakon eksplozije kompletno u velikoj brzini evakuirani. Nitko nije smio ništa ponijeti sa sobom. Nitko se nije smio vratiti.
Svi dijele istu tešku sudbinu
Među njima se nalazio i inžinjer Viktor Hajdak s obitelji. On će idući mjesec navršiti 68 godina. Na njegovoj propusnici za Černobil je fotografija mladog i zdravog čovjeka. Danas je Viktor Hajdak samo sjena toga. On priča da je već preživio dva srčana udara i jednu operaciju raka. Nekada je težio oko stotinu kilograma, a sada samo 66. "Osjećam se loše, brojim dane i mjesece koji mi još preostaju od života", kaže on. Taj iscrpljeni čovjek sjedi u dnevnom boravku svog stana u Kijevu. Ovdje je evakuiran nakon nesreće zajedno s još tisućama stanovnika Pripjata. Ova četvrt upravo je bila izgrađena. Na 42 četvorna metra Viktor Hajdak živi zajedno sa svojom suprugom Ljidjom, najmlađim sinom Nikolajem i tročlanom obitelji svoje kćeri.
On i njegova dva starija sina pomagali su kod raskrčivanja nakon eksplozije u Černobilu. Danas su sva trojca teško bolesna, a tu sudbinu dijele s još nekoliko tisuća njih. Viktor priča da je u istoj zgradi stanovalo 36 obitelji. Danas je živo još samo 11 muškaraca, od kojih su četvorica teško bolesna, a skoro svi imaju rak. Viktor dobiva oko 130 eura invalidske mirovine. Kada je prije dvije godine trebao biti operiran zbog raka na želucu, obitelj je prikupljala novac kod rodbine kako bi mogli platiti bolnicu. Ukrajinska država zaboravila je svoje žrtve, smatra Viktor Hajdak.
Bolešću obilježene i nove generacije
On često sanja Pripjat, ali iz doba prije nesreće. Sanja svoj nekadašnji život. Prošle godine njegova je obitelj posjetila ozračenu zonu oko reaktora koja zauzima površinu veličine Luksemburga. Nekada je tamo bilo 70 sela. U međuvremenu se nekoliko stotina stanovnika vratilo. Unatoč opasnosti od radioaktivnog zračenja koja još uvijek postoji, stari ljudi žele tamo provesti svoje preostale dane. Hajdakovi su posjetili grob Viktorovog oca, uslikali svoju nekadašnju kuću, bolnicu u kojoj je na svijet došao sin Nikolaj. "Ništa više ne izgleda kao prije. Sve je pokradeno. Tamo nema žive duše", priča Ljidja.
No, život teče dalje i Hajdakovi se ne predaju. Nikolaj se tek rodio kada je reaktor eksplodirao. Već kao beba morao je proći brojne terapije zbog oboljenja od raka. Sada je star 22 godine i studira informatiku. "Još uvijek sam bolestan, ali da bih živio i preživio pokušavam da stalno ne mislim na to", veli Nikolaj. Posljedice nuklearne katastrofe ne osjećaju samo oni koji su se u tom trenutku nalazili u blizini. I njihovi potomci nose u sebi genetske deformacije. Nikolaj u naručju drži svoju dvogodišnju nećakinju. I ona je bolesna. No, roditelji su joj dali ime koje najbolje izražava ono što osjeća većina bivših stanovnika područja oko Černobila i čega se očajnički hvataju kao posljednje slamke: Nadežda, što na ruskom znači "nada".