Žrtve terora: Život s traumom

Teoretski znamo da nam se to svima može dogoditi: na kocertu u Parizu, na Božićnom sajmu u Berlinu ili na promenadi u Barceloni. One koji teror poznaju samo iz novinskih napisa i medijskih izvješća mogu umiriti statistike koje govore da je veća vjerojatnost da te pogodi grom nego da postaneš žrtva terorističkog napada. Ali što je s onima kojima se to stvarno dogodilo? U Parizu, Berlinu, Londonu ili Barceloni? Kako se osjećaju oni koji su doživjeli da jedna apstraktna, daleka prijetnja postane stvarnost?

Ciljani napad, maksimalna trauma

Napadi panike, tuga, očaj. "Postoji puno načina reagiranja", kaže Andreas Heinz, voditelj Klinike za psihijatriju i psihoterapiju pri bolnici Charité u Berlinu. Kod nekih ljudi se pojave simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja, oni uvijek iznova proživljavaju te događaje ili im se vraćaju u snovima. Te osobe se često potpuno povlače iz društvenog života i pokušavaju izbjeći svako sjećanje na ono što se dogodilo. Heinz ima bogato iskustvo sa žrtvama terora i mučenja, on ih je, između ostalog, terapirao u više projekata u Afganistanu.

On objašnjava da teroristički napadi imaju toliko razornu moć za ljudsku psihu jer su njihova meta ljudi s određenim osobinama. Ovisno o tome radi li se o desnom, lijevom ili islamističkom teroru to mogu biti boja kože, spol, vjerska pripadnost - ili to što si građanin neke europske države. "Kad vas napadnu zato što ste takav čovjek kakav jeste, onda to uvijek za sobom povlači najteže psihičke posljedice", kaže njemački stručnjak: "Konačno, u tom slučaju ne postoji ništa što možete učiniti protiv toga."

Terapija često nije potrebna

Stoga ne treba čuditi da su prve reakcije nakon što se ljudima takvo što dogodi žestoke. "Prve emocije mogu biti bijes, agresije i osveta", kaže Olaf Schulte-Herbrüggen, stručnjak za psihijatriju i psihoterapiju iz Berlina koji također terapira žrtve nasilja. Neki od njegovih pacijenata su bili i žrtve atentata na Breitscheidtplatzu u Berlinu prošlog prosinca.

Takve akutne reakcije nisu ni u kojem slučaju bolesne, već potpuno normalne, upućuje on i naglašava kako je važno da to pacijenti znaju. "Ti ljudi akutne reakcije doživljavaju često kao prijeteće i pate od takozvanog simtomskog stresa." A to onda dodatno pogoršava njihovo stanje. I onda? "Prvo malo pričekamo. Dugo se mislilo da se ljudi koji dožive nešto tako strašno moraju razboljeti. Ali većina ljudi ni nakon najgorih trauma ne obolijeva."

Povratak u život

Neke od njih sjećanja muče još tjednima i mjesecima. "Puno ljudi dođe k meni i traže da ih oslobodim njihovih sjećanja", kaže Schulte-Herbrüggen. Ali tu želju im psihoterapeut ne može ispuniti. Umjesto toga radi s njima s takozvanom terapijom izlaganja: on ih konfrontira sa situacijama koje u njima izazivaju strahove. Ponekad to dugoročno ima i neki pozitivni efekt: neki ljudi izlaze iz proživljene traume jači, prema geslu: što me ne ubije, čini me jačim. "To se zove posttraumatski rast", objašnjava Schulte-Herbrüggen. Ovi ljudi su, dodaje, svjesni svoje prolaznosti i mogu zato intenzivnije uživati u životu. Ali to su, na žalost, ipak iznimni slučajevi.