Žene uzvraćaju udarac

Jedno kratko, ali živopisno osobno svjedočanstvo o pretrpljenom seksističkom nasilju izazvalo je krajem prošlog mjeseca golemi interes korisnica i korisnika društvenih mreža u Hrvatskoj i regiji. Krenulo je kada je na Twitteru objavljen hashtag #Ženeujavnomprostoru. Pritom nisu bile posrijedi ispovijesti žena o najstrašnijim međuspolnim ili međurodnim iživljavanjima poput silovanja i premlaćivanja.

Naprotiv, ovom prilikom su pažnju privukli oni raznorazni manji nasrtaji koji ustvari čine društvenu pozadinu seksualnog uznemiravanja. Najčešće ih ne registriramo kao poseban problem, niti kao društvo imamo stečeni refleks otpora spram njih. Prostačka dobacivanja, seksualne provokacije i nametanja, usputni lascivni komentari – to i koješta drugo slično tome zaredalo je u vidu citata i opisa iz pojedinačnih memorija i korisničkih profila preko tisuću žena, uz više od dva milijuna korisničkih pregleda tih objava kroz svega tjedan dana.

Impresivna osobna iskustva

Kampanju s hashtagom pokrenule su dvije Riječanke, Marinella Matejčić i Marija Trcol. Negativna iskustva koja doživljavaju nisu potom nipošto iščeznula iz javnog prostora. Štoviše, njih dvije ih dočekuju sad i u onome virtualnom. „Nismo ni očekivale da će ovo zaustaviti takva iskustva. Cilj kampanje je osvještavanje, ohrabrivanje i osnaživanje žena kako bi javno progovorile o svojim iskustvima te jasno dale do znanja do je takav oblik nasilja nešto što ne smijemo tolerirati", kazala nam je Marija Trcol.

„One koje se vrijeđaju ako im netko dovikne da su dobar komad trebale bi pod hitno na neki specijalistički pregled... Preporučam neku psihijatrijsku kliniku“, napisao je jedan korisnik. „Kolko dugo ćemo još“, pita se drugi, „morati trpiti cringy basic bitch feminizam u hrvatskom twitter prostoru? Kolko?“ A treći zaključuje: „Najvjerojatnije ipak da je neki marketingaš smislio kampanju paranoje, straha i nepovjerenja kako bi utjecao na političke i vrijednosne stavove psihologijom viktimologije. Već viđeno u Americi, pa manipulativni štakori samo kopiraju i kod nas.“

Ipak, nasuprot njih je stalo još više muškaraca koji su pozdravili inicijativu, a neki od njih upisali su se i s izrazito autorefleksivnim očitovanjem.

„Meni je izuzetno drago“, kaže Marinella Matejčić za DW, „što se pomalo razbija diskurs kako je ovo 'rat žena protiv muškaraca'. Ovo je prvenstveno borba zdravog tkiva društva protiv nasilja, ponajprije nad ženama, ali i nad drugim rodnim skupinama." No u toj borbi najimpresivnijim svakako ostaje publiciranje osobnih iskustava žena koje su se odazvale na kampanju.

Prečesto normaliziranje nasilja

Evo samo ponekih upisa: „Neko vrijeme radila sam u teretani na pultu. Većinu toga što sam tamo doživjela prešutila sam i zaboravila sve dok jedan nije došao i na pult, umjesto iskaznice, stavio kondom. Rekla sam mu da to spremi i da se gubi iz teretane. Nazvala sam šefa i dala otkaz."

Zatim: „Jel' možemo pričat o tome zašto ja ne ulazim u krcate tramvaje? Prva godina faksa, šestica, krcat tramvaj. Uđem. Osjetim ruku na dupetu. 'Ma zabrijala si'. Pomaknem se. Evo opet ruke, sad je i stisnula. Opet se maknem, opet isto. Traume."

Ali, s druge strane, i: „Ispratite malo #ženeujavnomprostoru kako biste skontali šta sve žene doživljavaju. Kad smo koleginice i ja počele da pričamo kolegi šta nam se sve izdešavalo u javnom prevozu, nije mogao da veruje. Otišao je kući, ispričao ženi i ona mu je potvrdila. Čovek se šokirao.“

Ili pak: „Ne trebam se ja pokriti, ne trebam ja paziti na svoj jezik, ne trebam se kriti i ne trebam sto puta ponoviti NE! Nisam ja ništa tražila i nisam ja ničim izazivala! Ne treba mi zaštita! Treba mi sigurnost!“

I tako unedogled, s opisima i stavovima u kojima se osjećaji straha, mučnine i poniženosti izmjenjuju s potresnom akcijom žena koje su same uzele javni prostor i takvom zlu na radnome mjestu ili na ulici se suprostavile glasno, direktno, odvažno. „Zamislite koliko je toga nakupljeno u ženskim životima“, primjećuje jedna korisnica, „da ovo s #ženeujavnomprostoru izgleda kao da je netko slomio branu i ne prestaju se slijevati priče.“

Marija Trcol objašnjava da su ljudi očito shvatili kako su svi sami odgovorni za tu borbu, pa se žele aktivno uključiti i sudjelovati u stvaranju boljeg sutra: „Nasilje nad ženama je tema koja je duboko utkana u društvo i prečesto se normalizira, a to je ono šta želimo promijeniti."

Žrtve se moraju odsramiti

„Prvenstveno se radi o hegemonijskim i ideološkim obrascima u koje smo uronjeni", dodaje Marinella Matejčić, „i koje smatramo ispravnima jer mislimo da ne postoji alternativa. Ali ja vjerujem da je dio uključenih shvatio da preživjeti nasilje nije sramota nego hrabrost: moramo se 'odsramiti' iskustava koja smo doživjele jedino i isključivo zbog toga što smo žene.“

Govoreći o sličnosti njihove inicijative s globalnim akcijama u novije doba, primarno s već slavnom kampanjom Me Too, Matejčić kaže: „#MeToo je krenuo 'top-down', dakle kampanju su pokrenule žene koje su već u javnom prostoru, kako bi ohrabrile tisuće anonimnih žena da podijele svoja iskustva. U ovom slučaju priča ide drugim redoslijedom, 'grassroot', i to također nosi određenu težinu."

Ona naglašava kako su ponosne na svaku ženu koja je progovorila o nasilju koje je doživjela, „kao i na svakog muškarca koji je priznao da mu ni njegova vlastita djela iz prošlosti nisu na čast, te sada aktivno radi na mijenjanju pozicije muškaraca u borbi protiv nasilja prema ženama iz pasivne u aktivnu, i to u svojim mikro-zajednicama".

Pritom su važni elementi edukacija i realizacije boljih zakonskih praksi. „Ali ne samo edukacije odgojno-obrazovnog osoblja, djece i mladih, nego i onih u sustavu koji nasilje moraju prepoznati, zaustaviti i nasilnike sankcionirati. Također, važno je zaista implementirati Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, a ne okolnim putevima dolaziti do paušalnih zaključaka kako je 'sve to već u našem zakonodavstvu'", rekle su naše sugovornice.

Žene kao medijsko meso

A povrh svega, važna je i uloga javnih informativnih medija kada je rijeö o ovoj temi. Najviđeniji među njima, naime, uglavnom su proteklih dana preskakivali temu koja je plijenila pažnju na Twitteru. U objavama nekih sudionica kampanje došli su do izražaja, međutim, identiteti pojedinih urednika i direktora tih medija, ali zahvaljujući njihovim ranijim seksističkim ispadima.

Uostalom, slučajno upravo za vrijeme kampanje Žene u Javnom prostoru, i hrvatska javna televizija istaknula se takvim primjerom u izvedbi jednog od najstarijih te najiskusnijih voditelja. HRT se potom javno ispričao, ali ukupnoj medijskoj sceni će trebati još mnogo rada na istom zadatku.

Ili, kao što to veli jedna objava: „Inzistirajmo na odgovornosti medija koji će s jedne strane prenijeti priču o #ženeujavnomprostoru, a s druge strane će objavljivati hrpe članaka koji žene prikazuju kao komade mesa.“