Život pod granatama: Rusi gađaju iz nuklearke

Na obodima Nikopolja skoro da nema vozila, ni vojnih ni civilnih. Razlistalo drveće zaklanja porušene zgrade u ovom gradu na Dnjepru. Samo sedam kilometara odavde, preko rijeke, nalazi se šest moćnih reaktora nuklearne elektrane Zaporožje koju su zaposjele ruske trupe.

Povremeno se čuju eksplozije iz raznih pravaca. „To pucaju i naši vojnici i okupatori“, kaže Oleksandr (37) iz Nikopolja. Brzo toči gorivo na benzinskoj pumpi i vozi dalje, što savjetuje i reporteru. „Jutros je bilo manje-više mirno. Ali projektilu treba samo 15 do 30 sekundi dovde."

Ruska artiljerija često gađa Nikopolj sa područja nuklearke. Od početka ruske agresije tako su ubijena 44 stanovnika, više od dvije stotine je ranjeno. Očevici kažu da su nedavno gađane stambene oblasti kod rijeke. Od oko sto hiljada stanovnika, jedva je polovina ostala u gradu.

Nedavno su Rusi najavili evakuaciju Enerhodara, gradića stvorenog za potrebe nuklearke. Ali, to nije značilo kraj granatiranja, naprotiv.

„Sve može biti uništeno u sekundi"

Za komunalne službe ima posla po cijeli dan – odvoze zdrobljene cigle i staklo, traktorske prikolice pune su šuta. Električari opravljaju strujne vodove. „Stalno nas gađaju! Uspostavljamo snabdijevanje strujom da bi, kad pobijedimo, svuda bilo svjetla", kaže Viktor koji radi kao električar.

Gradski oci kažu da je razoren veliki dio grada koji leži uz obalu. Djelimično ili sasvim je srušeno oko 3.000 stambenih objekata, tvrdi Jevhen Jevtučenko koji vodi regionalnu vojnu upravu.

Oleksandr, koji radi u jednoj lokalnoj fabrici za proizvodnju legura gvožđa, bio je na noćnoj smjeni kad je prije neki dan ponovo tukla artiljerija. Kad se vratio kući, zatekao je porušen krov, oštećene zidove i auto, i svog psa mrtvog. „Sve može biti uništeno u sekundi“, priča on. „Dobro da niko od porodice nije povrijjeđen. Moja žena je uspela da strči u podrum poslije prve eksplozije, a odmah potom je mina udarila i ovdje." Komunalne službe su preko Oleksandrove kuće razapele posebnu ceradu koja privremeno može da posluži kao krov, i odvezle šut.

Neki su navikli, neki žive u strahu

U Nikopolju ima vode, struje i gasa, rade gradski prijevoz i bolnice. Za razliku od ruba grada, u centru su otvorene prodavnice i pijace.

Iznenada se i u gradskom parku čuju sirene za uzbunu. Ali jedan mladi par i jedna žena sa djetetom uopšte ne reaguju. Žena kaže da neće gađati. „Postoji jedan kanal na Telegramu sa informacijama iz Enerhodara. Danas samo pomjeraju artiljeriju na drugoj strani", kaže ona.

Natalija (39) uređuje cvijeće ispred firme u kojoj radi, dok je na snazi uzbuna. Kaže, navikla je. „Mirna sam jer vjerujem u pobjedonosnu kontraofanzivu ukrajinske armije. Svi u to vjerujemo." Važno je, dodaje Natalija, ne zapasti u paniku čak ni ovako blizu fronta.

Ali, nisu svi tako mirni. Viktorija (69) kaže da se strašno plaši i ne podnosi buku eksplozija. Pored njene zgrade već je palo nekoliko granata, pa sa mužem uglavnom spava u podrumu umjesto u stanu na najvišem spratu. „Sa gornjih spratova skoro svih zgrada može se vidjeti nuklearka i kako odatle gađaju. Svi ti spratovi su direktno na liniji vatre." Kaže, tokom rata je veoma smršala, provodila dane u podrumu bolesna, a psihički joj je teško. „Prije rata bila sam drugi čovjek", kaže uz suze.

„Nadam se da nećemo doživjeti sudbinu Bahmuta"

Pa ipak, ni Viktorija, kao ni drugi sa kojima smo razgovarali, ne žele da napuste Nikopolj iako je ovdje najveća opasnost od zračenja ukoliko nuklearka bude oštećena. „Kome još trebamo mi koji skoro da smo u penziji?“, pita fabrički radnik Oleksandr. „A što se tiče nuklearne opasnosti, pa ljudi još žive u zoni Černobilja.“

Prije nekoliko mjeseci su stanovnicima podijeljene tablete joda za slučaj širenja radijacije. U martu su lokalne vlasti pozvale na dobrovoljnu evakuaciju iz grada, i taj poziv je još na snazi. Možda će ga još neki slijediti kada počne dugo najavljivani kontraudar ukrajinske vojske. Ljudi sa kojima smo pričali boje se da će tada Rusi još žešće tući po Nikopolju.

„Nadam se da nećemo doživjeti sudbinu Bahmuta“, kaže Mikola, stariji čovjek, govoreći o potpuno uništenom gradu sjeverno od Donjecka za koji mjesecima traju žestoke borbe. „Mi smo taoci situacije jer ukrajinska vojska ne može da iz Nikopolja gađa elektranu.“

Mikola je sačekao sirenu za prestanak opasnosti i onda u prodavnici u centru grada kupio hljeb i mlijeko – za više dana. „Za svaki slučaj“, kaže.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu