Život na rubu "raja" - priča jedne doseljeničke obitelji

Izlizane stepenice se zimi, kada rano pada mrak, već u poslijepodnevnim satima više ne vide, a u stubištu ne radi svjetlo. Tapkajući u mraku posjetitelj se penje pokušavajući izbjeći kablove koji vise sa zida. Sasvim na vrhu Janku otvara vrata dvosobnog stana i uvodi goste u malu dnevnu sobu. Njegova supruga Tanţa prelazi krpom preko ionako već čistog staklenog stola ispred kutne garniture za sjedenje. "Ja nisam lijena", kaže kao da se pravda. Zidove je obojala u narančasto i zeleno dok je bila trudna sa Susannom koja danas ima pet mjeseci. U izrazito derutnoj zgradi na sjeveru Dortmunda od stana je učinila najbolje što je mogla da bi svojoj maloj kćeri i njezinoj dvojici braće, Bobiju (14) i Mateiju (12), pružila udoban dom.

Otac obitelji Janku od šest ujutro kupi krupni otpad i starudiju - često do 11 navečer. Kaže: "Moja djeca moraju nešto jesti". Htio bi im omogućiti obitelji bolji život. U Rumunjskoj je radio na gradilištima kao krovopokrivač, ali zbog gospodarske krize je tvrtka za koju je radio propala. On sam je odrastao s dvanaestoro braće i sestara kod bake i djeda jer su mu roditelji rano umrli. Htio je pošto-poto djecu poštediti od života u siromaštvu. U Rumunjskoj je svako drugo dijete ugroženo od siromaštva. Kada se tržište rada u Europskoj uniji otvorilo za Rumunje, došao je u Njemačku s uvjerenjem da će tamo naći posao i svjetliju budućnost.

Bolje je biti Mađar

Tanţa i on bili su ponosni što su preselili u jednu tako razvijenu zemlju, pričaju. Bobi i Matei pohađaju "Hauptschule", najlošiju od tri vrste srednjih škola u Njemačkoj. Obitelj je dala prevesti školske svjedodžbe iz Rumunjske - u njima su imali dobre ocjene. U Njemačkoj im je, naravno, teže, kaže 14-godišnji Bobi. U školi ih zovu "Ciganima".

Janku se vozi po ulicama i skuplja ono što ljudi bace, ali uvijek pita za dozvolu. "Ja pospremam Njemačku", kaže, "ne želim ni na koji način kršiti zakon." Dobio je kaznu jer nije znao da na vjetrobranu svog automobila mora imati "ekološku oznaku" i jer je imao krivi obrtnički list. Otplaćuje je u ratama. Kada radi, obično govori da je Mađar jer ljudi u Njemačkoj odmah pomisle na "Cigane", čim čuju da je Rumunj. Janku je u školi učio mađarski, u njegovom rodnom gradu Tirgu Muresu u Transilvaniji živi velika mađarska manjina.

Kada Nijemci dođu u Rumunjsku, pričaju Tanţa i Janku, ljudi se prema njima odnose s poštovanjem. A oni se ovdje u Njemačkoj osjećaju diskriminirano i neželjeno. Situacija obitelji se zakomplicirala kada je Tanţa prije rođenja Susanne osjetila snažne bolove. Djelatnici hitne pomoći su je zavijenu u platno nosili kroz usko stubište kroz koje nisu mogli proći s nosilima, kolima hitne je prevezena u kliniku. "Došla sam u bolnicu da bi donijela na svijet jedan novi život, a prema meni su se ponašali kao da sam kriminalac", priča. "Pa i ako sam Romkinja", kaže, "ista sam kao i svi drugi ljudi ovdje."

Prijetili joj policijom dok se previjala od bolova

Obitelj nema zdravstveno osiguranje. To se u bolnici ispostavilo kao problem. Dok se previjala u bolovima dali su joj da potpiše ugovor o liječenju, opisuje Beatrice Gardea. Ta studentica je obitelj upoznala dok je radila svoj diplomski rad o migraciji Rumunja u EU-u i s Tanţom je išla u bolnicu. Ona je ukazala osoblju da pacijentica ne zna čitati niti pisati njemački i da kao hitni slučaj sada ne može potpisati nešto što ne razumije. Jedna liječnica je zaprijetila: "Ili će ona to potpisati ili ćemo zvati policiju. Osim toga, možemo je i poslati kući." Tanţa se sjeća da se, kada je čula riječ policija, prepala, jer je mislila da će joj oduzeti dijete. Porod nije tekao kako treba. Kada su otkucaji srca djeteta postali slabiji, liječnici su odlučili napraviti carski rez.

Beatrice Gardea je bila potresena kada joj je Tanţa u bolnici rekla: "Sada će svi misliti da si jedna od nas. Moram ti se ispričati." Studentica je opisala događaje u bolnici u pismu koje je poslala ministrima za zdravstvo i integraciju pokrajine Sjevernog Porajnja i Vestfalije. U odgovoru koji je dobila stoji kako su ministri "bili potreseni onim što su pročitali" i kako su naložili Uredu za zdravstvo grada Dortmunda da provede istragu "neugodnog incidenta". Ona je završena sa zaključkom da bolnica nije prekršila pravila. S pacijenticom u okviru istrage nije trebalo obaviti razgovor, priopćio je gradski ured za zdravstvo, jer "ni u jednom trenutku nije bilo prijeporno da je klinika ispunila sve svoje obveze."

Tko nema zdravstvenog osiguranja, mora potpisati ugovor o liječenju. To važi za sve pacijente u Njemačkoj. No, u hitnim slučajevima i kod pacijenata s jakim bolovima ne mora se tražiti potpis prije liječničke intervencije. Toga su svjesne i dortmundske gradske vlasti. Upravo tako postupa i klinika u koju je dovedena Tanţa, poručuje njezina uprava preko svog glasnogovornika, ali tvrdi da se stvari nisu odigravale kao što je opisala Beatrice Gardea. Studentica je izvan sebe i kaže: "I pred sudom bih rekla da su Tanţi prijetili policijom dok je ležala u trudovima."

Liječnici joj rekli da je sve normalno, a onda je operirali 18 puta

"Urlala sam od bolova", prisjeća se Tanţa sati prije i dana poslije poroda. Stalno su joj govorili da je sve normalno. Kasnije se ispostavilo da joj je prilikom carskog reza povrijeđeno crijevo i da ima upalu potrbušnice. Bila je u kritičnom stanju: dugo je ležala na odjelu za intenzivnu njegu i operirana je 18 puta. Kada je tražila da joj daju sredstva protiv bolova, dobila je odgovor: "To sve košta."

Janku naviru suze dok se prisjeća tog razdoblja. Bojao se da će mu žena umrijeti, često je dolazio u bolnicu i nastojao je raditi barem onoliko koliko je potrebno da bi sebi i dječacima kupio nešto za jesti. Uz to su počeli strahovati i da će im uzeti malu Susannu jer je bolnica informirala o njihovom slučaju Službu za skrb o mladima.

Tanţa je iz bolnice izašla tek nakon dva mjeseca, slaba i s bolovima. Sada, međutim, opet može kuhati za djecu. Kada su svi zajedno, mala Susanna kola iz naručja u naručje. Curica se smješka svojoj braći i veselo guguče. Nedavno ih je posjetila jedna djelatnica Službe za skrb o mladima. Pregledala je sobe i kupatilo, otvorila frižider i rekla im da je sve u redu. Ali obitelj je još u velikim problemima. Automobil mora na popravak - na to je otišao novac koji je bio pripremljen za krštenje. U jednom savjetovalištu su im pomogli da zatraže dječji doplatak, ali zdravstveno osiguranje još uvijek nemaju. Janku bi se kao samostalni poduzetnik trebao privatno osigurati, ali bi to koštalo 300 eura po članu obitelji. A to on ne može platiti.

Autori: Andrea Grunau/Dunja Dragojević

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović