Ćutanje medija jugoistočne Evrope o prošlosti

Kada je bugarska istoričarka umjetnosti Martina Baleva prije pet godina na jednoj naučnoj konferenciji htjela da predstavi neke antiislamističke stereotipe u Bugarskoj viđene kroz „mit o pobuni u Bataku”, na bugarskoj televiziji i u najtiražnijim novinama, bila je izložena uvredama i prijetnjama smrću. U mjestu Batak, u današnjoj Bugarskoj, 1876. zbog žestoke pobune lokalnog stanovništva, vojnici Otomanskog carstva pobili su više hiljada ljudi - taj masakr važi za „nacionalni mit“ Bugarske.

Bugarski antropolog Ivajlo Dičev opisao je tadašnju situaciju: „Mediji su prema staroj, dobroj, komunističkoj tradiciji, dan za danom prikazivali obične ljude i đake, koji negoduju zbog navodnog pokušaja mijenjanja istorije." Baleva je strahovala za sopstveni život i pobjegla je u inostranstvo.

Slično nepoželjno bilo je i suočavanje medija s protjerivanjem turske manjine iz Bugarske, neposredno uoči pada Gvozdene zavjese 1989. „Samo se oko 20 novinara širom zemlje do sada bavilo državnom represijom nad stanovništvom turskog porijekla i komunističkim radnim logorima“, piše u svom istraživanju objavljenom 2013. Kristijan Špar, šef medijskog programa za jugoistočnu Evropu Fondacije Konrad Adenauer (KAS).

Nedovoljno sučeljavanje s prošlošću

Prema njegovom mišljenju, „ćutanje i skandalizovanje“ karakterišu ponašanje jugoistočnih medija prema prošlosti. To ne važi samo za komunističku epohu, već i za ratove u bivšoj Jugoslaviji 90-ih godina. Špar smatra da u oba slučaja nedostaje kvalitetno izvještavanje, a prije svega kritička samorefleksija medija: „Ali nije riječ samo o medijima, već i o političkom sučeljavanju različitih mišljenja i političkoj kulturi pojedinih država. Da bi se društvo identifikovalo sa novim političkim sistemom važno je raščistiti s prošlošću“, rekao je Špar u razgovoru za DW. To raščišćavanje, međutim, kako u Bugarskoj, tako i u državama zapadnog Balkana, nije sistematski sprovođeno – bilo je „vrlo rasparčano i nepovezano“, kaže Špar.

Tako su u izvještavanjima na Zapadnom Balkanu još uvijek snažno rasprostranjene „etničke perspektive“, kada je na primjer riječ o jugoslovenskim ratovima: „To znači da se relativno često dešava, da se zločini drugih prenaglašavaju, dok se sopstveni zločini umanjuju.“

Špar ipak smatra da se može računati s rastućim približavanjem bivših neprijateljskih grupa, kao što se to sada dešava između Srbije i Kosova. Otuda on očekuje da će se suočavanje s prošlošću iz 90-ih godina odvijati malim koracima.

Što se tiče sučeljavanja s komunističkom prošlošću Bugarske, Kristijan Špar za sada nije optimista. U društvu nema osnovnog konsenzusa neophodnog za bavljenje tom prošlošću, i izvlačenja pouka iz toga. Uz to, do sada nije bilo konsekventnog raskida sa starim elitama, što i te kako važi i za medije. Pa tako i u zemljama Zapadnog Balkana: tokom 90-ih godina su predstavnici bivše komunističke elite, koji nisu bili zainteresovani za suočavanje, preuzeli medije. Uz to je objektivno suočavanje s prošlošću otežano postojanjem trenda širom jugoistočne Evrope ka bulevarskom novinarstvu, zaključuje se u studiji KAS.

Mediji ne mogu sami da prežive

Druga prepreka leži i u činjenici da brojni vlasnici medija u regionu nisu tradicionalni publicisti, koji sebe vide kao “četvrtu silu”. “Mediji ne mogu sami ekonomski da opstanu, čime su podložni spoljnim prilivima novca", kaže Špar. Da bi se to promijenilo, neophodno je prije svega poboljšati ekonomsku osnovu medija u regionu.

Kristijan Špar očekuje i snažniju konsolidaciju medijskog tržišta u Jugostočnoj Evropi, jer jedan dio postojećih medija ne može sam da preživi. Ipak, za njega privatizacija u medijskoj oblasti nije neizostavno blagoslov – prije svega zato što vlasnici nemaju uvijek postojane predstave o ulozi medija i etičkim standardima. A upravo pridržavanje tih standarda bi moglo ponovo da osnaži povjerenje Evropljana iz tog regiona u medije, a od samih medija da načini ključne činioce za promjenu političke svijesti.

Autorke: Bistra Zajler / Ivana Ivanović

Odgovorna urednica: Marina Martinović