Ćutanje Kremlja

„Ne obraćaj pažnju na čovjeka iza zavjese" – tako glasi jedna replika u američkom dječijem filmu „Čarobnjak iz Oza". Drugim riječima: Ne pitaj se previše, jer ćeš inače saznati istinu. Ima u tom filmu još jedna važna rečenica, koja glasi: „Toto, čini mi se da nismo više u Kanzasu". Što će reći: Mi smo u jednoj sasvim novoj situaciji.

Zavjesa – to su zidine Kremlja. A čovjek iza – pa, to već znate… Taj čovjek ćuti – i to o temi o kojoj mnogi Rusi ovih dana glasno govore, zato što ih se ona tiče, jer ih interesuje i uznemirava.

Teror koji nije zaboravljen

Radi se o jednom od prethodnika Vladimira Putina u Kremlju – o Josifu Staljinu. O njemu lično i njegovim zločinima u periodu između 1936. i 1938. Zločinima sovjetskog režima. Najprije je, u sovjetsko vrijeme, to bio tabu, zatim – omiljena tema istoričara u Rusiji, nakon 2000. godine nekako je pala u zaborav, a sada je ponovo aktuelna.

Potomci miliona žrtava Staljinovog režima su zadovoljni: Konačno! Jedan od njih je i Denis Karagodin iz sibirskog grada Tomska. On je uspio da sazna ko je lično odgovoran za ubistvo njegovog djeda i sada je zbog toga podnio tužbu. Zločin ubistva ne zastarijeva.

Međutim, oni nostalgični za sovjetskim vremenima osuli su paljbu: Zašto iznositi prljav veš? Šta Rusija ima s tim? Ima važnijih stvari: Da li će biti povećane penzije? Plate? Životni standard? Čovjek iz Tomska to radi samo iz osvete… Slučaj je podijelio zemlju.

Ne. Ne radi se ovde o osveti. Denis Karagodin (34) samo želi da stvari nazove pravim imenom. Da dođe do istine i preradi je za sebe kako bi nastavio dalje da živi. I nije Ruse podijelilo to što se o istoriji govori – već to što se o njoj ćuti. Što se ona gura pod tepih. Što se krije iza zavjese – kao u „Čarobnjaku iz Oza".

Javno objavljena imena ubica

Povodom Slučaja Karagodin, organizacija za zaštitu ljudskih prava „Memorijal" objavila je spisak sa 40.000 (slovima: četrdeset hiljada!) imena saradnika NKVD-a, tajne službe koja je prethodila KGB-u i današnjem FSB-u. Izdaja! – viču jedni. Konačno – raduju se drugi. A šta na sve to kaže Kremlj? Ništa.

Portparol Dmitrij Peskov nije bio u stanju da formuliše jasan stav Kremlja po pitanju Velikog terora, kada ga je nedavno za to zamolio kolega s jedne ruske radio-stanice. Ne zato što nije htio da kaže, već zato što taj stav Kremlja jednostavno ne postoji. Još ne.

I to iako je predsjednik Putin 2015. potpisao „Smjernice državne politike za kontinuirano sjećanje na žrtve političkih represija". I iako bi prema tom dokumentu trebalo da u Moskvi bude podignut centralni spomenik žrtvama represije pod imenom „Zid žalosti".

I dok se ljudi iz jedne od najvažnijih institucija koja se sveobuhvatno bavi upravo tom temom – već pomenuta nevladina organizacija „Memorijal" – optužuju da su strani agenti, istovremeno po Rusiji niču obnovljeni spomenici Staljinu. Uz prećutnu saglasnost Kremlja.

Putin upozoravao na opasnost od „čvrste ruke"

Godine 1991, tada 39-godišnji Putin, upozorio je na opasnost od totalitarizma u Rusiji. Razloge za zabrinutost pronašao je u mentalitetu Rusa: „Svi mi, uključujući i mene, ponekad mislimo da ćemo bolje, udobnije i sigurnije da živimo, ako se red zavodi čvrstom rukom. U stvarnosti, međutim, ta udobnost i sigurnost traju kratko, jer ta čvrsta ruka teži da nas pridavi."

A danas? Još nikada u modernoj Rusiji nije bilo toliko nostalgije za čvrstom rukom – zbog cenzure i miješanja države.

Grupice religioznih fanatika traže zabranu opere „Tanhojzer" u Novosibirsku jer postavka vrijeđa njihova vjerska osećanja. Paravojna udruženja Kozaka prijete da će podići tužbu protiv benda „Nesrećni slučaj" (Несча́стный слу́чай) zbog ekstremizma, i to samo zato što su u svom video-spotu ismijali pogrešne ruske patriote. Samozvani čuvari morala, grupa koja sebe naziva „Oficiri Rusije", urinom polivaju fotografije Amerikanca Džoka Stardžisa, a policija ne reaguje na vrijeme pa organizatori zatvaraju izložbu umjetnika…

Strah od svjesnih ljudi

Konfrontaciji sa Zapadom pogoduje trenutna klima denunciranja i autocenzure. To je razlog zbog kojeg Kremlj ne želi da nedvosmisleno osudi Staljinov teror.

Umjesto toga, širi se strah da bi svaki pokret odozdo – iz naroda, pokret koji potiče od svjesnih građana, a ne neki odobren odozgo – mogao da bude prijetnja po vlasti. Zato je opasna i želja da se kazne ubice članova sopstvene porodice. „Toto, čini mi se da nismo više u Kanzasu."