Zimski život bez krova nad glavom
9. februar 2012„Ovdje sam redovan gost“, kaže Wolfgang i duboko uvlači dim iz cigarete. On je u prihvatilištu za beskućnike dobrotvorne organizacije Karitas u Bonu, pod imenom „City Station“: svjetla prostorija u podrumu, drveni stolovi, drvene klupe, mali šank i televizor. Ali, najvažnije je grijanje, kaže Wolfgang. „Bez ove prostorije, ne bih preživio“, uvjerava nas i navlači crnu kapu koju nosi i ovdje, u zagrijanoj sobi.
Wolfgang ima 71 godinu, već deset godina živi na ulicama Münchena, Frankfurta, Berlina i sada Bonna. „Noć inače provodim u predsobljima banaka, u podzemnoj željeznici ili u haustorima. Ali, na minus deset stepeni kao što je to bio slučaj prošle noći, ne može se preživjeti. Smrzao bih se“, priča Wolfgang. I zato svake večeri, on odlazi u zagrijanu prostoriju Karitasa sa svežnjem najnužnijih stvari u ruci. Zabrinuto miluje sijedu bradu i pokazuje na klupu. „Ovo je sada moj krevet“. Nema dušeka, ni jastuka. Ipak, on je sretan. "Bunda koju ovdje nosim moj je pokrivač,“ kaže Wolfgang.
Beskućnici su posebno ugroženi
Procjenjuje se da u Njemačkoj ima više od 250.000 beskućnika. Oko 20.000 ljudi stalno živi na ulici. Ti beskućnici su na ekstremno niskim temperaturama posebno ugroženi. Studen je prije nekoliko dana došla i do Njemačke, a od hladnoće je već umrlo nekoliko ljudi. Broj preminulih od zime u Evropi procjenjuje se na 220. A i narednih dana biće ledeno, noću i ispod minus 20 stepeni.
Više organizacija za pružanje pomoći kao što je Karitas nude prihvatilišta: jednostavne tople prostorije ili šatore. Pristup je dozvoljen svima koji imaju ličnu kartu. Ali, postoje i komforniji centri u kojima može da se ostane duže od nekoliko noći. Takva je „Kuća Sebastijan“ - Udruženja za pomoć ugroženima.
Samo sa dozvolom
Sa 18 godina je Marcel jedan od najmlađih beskućnika u Bonnu - kojih je ukupno pedesetak. „Za ovaj dom potrebna je dozvola”, kaže Marcel. Ona se dobija u Socijalnoj službi grada. “Nije je teško dobiti”, kaže Marcel i dodaje: “Prije nekoliko dana izgubio sam stan. Plašio sam se ulice. Sada, na ovako niskim temperaturama mogu da biram: da se smrznem na ulici ili da idem u dom za beskućnike."
“Zašto mnogi beskućnici ne žele u dom”, pitamo? „Zbog strogih pravila: zabranjen je alkohol, droge“, kaže Marcel. Ko to prekrši, odmah mu se zabrani dolazak. Osim toga, mnogo se krade. Ovdje žive mnogi koji imaju problema sa alkoholom i drogama. Stalno moram da računam sa time da ću biti pokraden. Gore je nego na ulici!
Droge i alkohol zabranjeni
Ali, postoji još jedan razlog, to je ponos. I mi beskućnici znamo za ponos. “Teško mi je palo da molim za krevet u domu”, priča Marcel.
O tome svjedoče i mnoge organizacije za pružanje pomoći. U velikim gradovima kao što je Kčln, organizovane su patrole pomagača koji noću, po ulicama, traže zaspale beskućnike, a i građani su pozvani da dojave, ako negdje, napolju, otkriju zaspalog beskućnika.
Autori: Miriam Klaussner / Mirjana Veljković
Odgovorni urednik: Mehmed Smajić