Zašto Njemačka ne dozvoljava referendume?

Marijane Grimenštajn-Balaš ima 70 godina i još uvijek daje časove frule. Širom Njemačke nije postala poznata po muzici nego jer je skupila 68.058 potpisa za ustavnu tužbu protiv Sporazuma o slobodnoj trgovini između Evropske unije i Kanade (CETA). Ustavni sud je njen zahtjev odbio, ali je Saveznoj Vladi nametnuo važno ograničenje: smjela je da pristane na sporazum CETA samo jer je obezbijedila mehanizam da se kasnije iz tog sporazuma povuče, ukoliko to zahtijeva neka sljedeća sudska odluka.

Međutim Grimenštajn-Balaš, žena odrasla u Budimpešti i već četiri decenije stanovnica Njemačke, ne namjerava da odustane. U novoj onlajn-peticiji sakuplja potpise za uvođenje referenduma u njemački sistem. Fatalno je, piše ona, zanemariti interese većine i donositi odluke protiv miliona ljudi i nauštrb životne sredine. Pominje razna pitanja, od sporazuma o slobodnoj trgovini sa SAD (TTIP), preko spasavanja banaka novcem poreskih obveznika ili socijalnih davanja. „Bolje je da građani sami donose tako važne odluke", smatra ona.

Šta kaže Ustav Njemačke?

Djeluje da se ova dama bavi Sizifovim poslom. Njemačka je jedna od tek nekoliko evropskih zemalja u kojima su zabranjeni referendumi na nacionalnom nivou – bar se tako često tvrdi. Grimenštajn-Balaš međutim kaže da u Članu 20 njemačkog ustava ne samo da postoji mogućnost referenduma već da je tamo zapisano da je takva direktna demokratija od esencijalne važnosti. Tu piše: „Državni suverenitet potiče od naroda. Narod ga obnaša kroz izbore, druga glasanja i posebne zakonodavne, izvršne i sudske organe."

U „glasanje", kaže ona, svakako spada i nacionalni referendum pa nema potrebe mijenjati njemački ustav što bi zahtijevalo dvotrećinsku većinu u oba doma parlamenta, Bundestagu i Bundesratu. U pomoć poziva i čuvenog Heriberta Prantla, profesora prava i urednika u Zidojče cajtungu. Zapravo, citira njegov članak iz 2012. u kojem ovaj piše da zahtjev za plebiscitom na nacionalnom nivou nije nekakav kapric civilnog društva već „neispunjena centralna instrukcija ustava".

Ali to nije baš tako jednostavno, kaže Uve Lipinski, advokat iz Hajdelberga, specijalizovan za ustavno pravo. „Morate posmatrati nekoliko ustavnih klauzula koje su povezane i daju jedna drugoj kontekst." On posebno pominje Član 76 ustava koji jasno definiše zakonodavni proces i uopšte ne pominje direktnu demokratiju. Za omogućavanje plebiscita, kaže Lipinski, potrebno je promijeniti makar taj član, a za to je opet potrebna dvotrećinska većina.

Ustavni sud je, provjeravajući 2009. usklađenost Lisabonskog ugovora sa njemačkim ustavom, već utvrdio da nacionalni referendum može biti uveden u zakonodavni sistem Nemačke. „Ali ne postoji obaveza da se takvi referendumi uvedu", kaže Lipinski za DW. Teško je da će se uskoro pojaviti potrebna dvotrećinska većina, prije svega zbog otpora demohrišćana koji su najjača grupacija u parlamentu.

Traume iz tridesetih

Postoje debeli istorijski razlozi što ustav toliko moći daje parlamentu i ne dozvoljava jasno mogućnost direktne demokratije. Nacistički vladari su 1933. donijeli zakon koji omogućava Vladi da raspiše referendum na kojem bi građani, zaobilazeći parlament, donosili nove zakone ili potvrdili odluke vlade. Baš tako je na primjer Adolf Hitler 1934. dobio podršku da za sebe objedini funkciju Rajhskancelara i predsjednika zemlje.

Uvriježena je čak i teorija da je Vajmarska Republika propala jer je 1921. zakonom omogućila jednostavno raspisivanje referenduma, što je dozvolilo populistima da zbace izabrani parlament. Ta teorija je u velikoj meri do danas odbačena, kaže Lipinski, ali je svakako bila u mislima osnivača posleratne Zapadne Nemačke. Kako je to rekao Teodor Hojs, prvi predsjednik Savezne Republike Nemačke: „Referendum je premija za svakog demagoga."