Zavjet golorukog majstora
16. januar 2019
Upoznao sam se sa Oliverom Ivanovićem kada sam ga predložio kao gosta na jednoj tribini Fondacije Hajnrih Bel u Berlinu. Mogla je to biti 2007. godina.
On se u političkim diskusijama snalazio kao riba u vodi. Govorio je tečno i engleski i albanski. Svoje stavove je, dakle, umio da saopšti i komšiluku i svijetu, tako da ga i komšiluk i svijet razumiju. U odnosu na poprilično mrzovoljnu kastu srpskih političara, bio je majstor vedre komunikacije. Čovjek koji je bio rodom iz kosovske provincije, učinio mi se tada vještijim i boljim političarem od mnogih krupnih zvjerki pozicije i opozicije koje sam na osnovu posla tada upoznavao unutar „kruga dvojke".
Još jedna bitna odlika tog čovjeka bila je umijeće brzog razmišljanja. Hitar, precizan i pametan, slijed misli kojim je uspijevao da parira u žestokim diskusijama nije bio baš svakidašnja pojava. Na berlinskoj tribini zastupao je stav da bi Kosovo trebalo da se zadrži u državnom okviru Srbije, ali je pokazao mnogo više detaljnog znanja o stremljenjima i realnim životnim problemima albanskog stanovništva, rekao bih i neuobičajenu mjeru prirodne empatije.
Pitao sam se, zašto čovjek takvog kapaciteta nije postao nešto više u srpskoj politici. Biće da razlog treba tražiti u srpskoj politici, a ne u njemu.
Crnogorsko porijeklo, kosovsko djetinjstvo
Roditelji Olivera Ivanovića su bili prosvjetni radnici porijeklom iz Crne Gore, iz Kuča. Mada su život proveli na Kosovu, oboje su, po svojoj volji, sahranjeni u Podgorici. Oliver je rođen u selu Rznić kod Dečana, završava osnovnu i srednju mašinsku školu u Titovoj Mitrovici, upisuje se na Vojnu akademiju u Zagrebu. Želja mu je bila da postane pilot.
Trenira karate. Napušta Vojnu akademiju jer je imao urođen oštećen vid. Završava mašinski fakultet, a potom i ekonomiju u Mitrovici i Prištini. Slijedi niz poslova u nekoliko preduzeća, dolaze i prve rukovodeće funkcije.
Neko vrijeme je bio član Socijalističke partije, ali nije bio u prvim redovima. Ostalo je zabilježeno da političar postaje 1999. godine na molbu Srba koji su branili most koji razdvaja srpski od albanskog dijela Mitrovice.
„Na svoju sramotu, iako ovaj grad volim više nego bilo koji drugi, bio sam spreman da odem. Vratili su me momci koji su bili odlučniji od mene i sigurniji da će po svaku cijenu ostati ovdje. Njih dvadesetak došlo je kod mene sa idejom da me nagovore jer, ako ništa drugo, 'znam sa strancima'" – osvrnuo se pošteno na te trenutke.
Kada je 1999. godine formirano Srpsko nacionalno vijeće, postao je predsjednik Izvršnog odbora vijeća za sjeverno Kosovo. Smijenjen je 2001. Njegove kolege su izjavile da je zastupao stavove koji nisu bili većinski i da ih je tvrdoglavo branio.
Čini mi se da mu je to ubjeđenje da je ispravno ono što kažu činjenice i savjest, a ne to za čim se povodi većina naposljetku došlo glave.
Od državnog sekretara do državnog neprijatelja
Mada je stalno politički aktivan, na veliku binu vraća se 2008, kada je postao državni sekretar u Ministarstvu za Kosovo i Metohiju, u Vladi Mirka Cvetkovića. Na tom mjestu je ostao četiri godine, do dolaska naprednjačko-socijalističke koalicije na vlast. Tada je imao jasan stav da bi podjela Kosova bila loš scenario.
„Podjela nije samo crtanje nove mape, to su živi ljudi. Južno od Ibra ima 65.000 do 70.000 Srba i veliki broj njih bi se iselio", rekao je maja 2011. Ostao je dosljedan u takvom držanju sve do svoje smrti, čime je docnije teško iznervirao Aleksandra Vučića i njegove kosovske sljedbenike.
Na prvim izborima poslije potpisivanja Briselskog sporazuma Oliver Ivanović je bio najizgledniji kandidat u Sjevernoj Mitrovici. Koštunica je pozivao na bojkot izbora. Ljudi pod fantomkama razbijali su glasačke kutije.
Dušan Janjić je svojedobno za DW u vezi sa tim rekao: „Beograd prema njemu ima amoralan odnos i kada je riječ o sudskom procesu koji se protiv njega vodi. A Ivanović je trebalo da pobijedi na prvim izborima koji su uslijedili nakon Briselskog sporazuma, ali je Beograd to spriječio uz pomoć OEBS. Dakle, on je poznat, živi u Mitrovici, a sa druge strane ne mogu da ga nazovu izdajnikom i kao takav predstavlja prijetnju za one koje podržavaju Vučić i Beograd.“
Od januara 2014. godine pritvoren je u Kosovskoj Mitrovici, zbog optužbi za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u južnoj Kosovskoj Mitrovici aprila 1999. te za zločine u sjevernom dijelu grada godinu dana kasnije. Štrajkovao je glađu zbog odbijanja da ga puste da se brani sa slobode. Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici osudio ga je januara 2016. za prvu tačku optužnice na devet godina zatvora, dok je ostalih optužbi oslobođen.
Godinu dana kasnije, februara 2017. ukinuta je prvostepena presuda i naloženo novo suđenje koje je počelo u martu. Oliver Ivanović je prebačen u kućni pritvor. Aprila te godine ukinut mu je kućni pritvor, mogao je da se brani sa slobode.
Naprednjačka pljuvačina
Ne znamo da li je tačno da se protiv njega vodio montirani proces, kao što je svo vrijeme tvrdio. Ali je izvjesno da je njegovo sudsko višegodišnje uklanjanje sa političke scene najviše odgovaralo lokalnim političarima lojalnim Aleksandru Vučiću. Oni su bez pritvorenog Olivera Ivanovića ostvarili potpunu dominaciju među srpskim biračima na izborima 2014. Pošto je pušten na slobodu nekoliko mjeseci pred izbore 2017, nije imao vremena da ozbiljnije mobiliše birače.
U oktobru 2017, bio je nosilac liste „Sloboda, demokratija, pravda – Oliver Ivanović“, koja je osvojila tri odbornička mjesta u skupštini sjeverne Kosovske Mitrovice. Ipak, on je kao političar očigledno nekome smetao. Njemu je jula 2017. zapaljen lični automobil. Docnije će se pokazati da je to bila tipična mafijaška opomena, slična onoj filmskoj, kada neko ko se zamjeri „sindikatu“ pronađe odsječenu konjsku glavu u krevetu.
Beogradski mediji bliski vlastima razvlačili su ga po svom blatu. U vrućoj fazi predizborne kampanje direktor Vladine Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić je gostujući na televiziji Pink, sa imenom Olivera Ivanovića povezao „politiku razaranja srpskih interesa“. Isti dan, ta medijska kuća emitovala je reklamni spot u kojem se kaže da je Oliver Ivanović „15 dana plakao za svojim automobilom“, te da je nepošten čovjek koji ima podršku Prištine.
Još dva sjećanja na Olivera
Nakon susreta u Berlinu slučajno sam poslije nekoliko godina sreo Olivera u Beogradu. Bila je to vjerovatno 2013. Nije više bio državni sekretar, a još nije bio u zatvoru. Radio Beograd nas je pozvao u istu emisiju. Pozdravili smo se kao stari drugari. Obećali smo da ćemo ostati u kontaktu. Nisam slutio šta će budućnost donijeti, jer da jesam, rekao bih tom čovjeku koliko ga cijenim. Ovako, diskutovali smo o evropskoj i srpskoj politici prema Kosovu. Njegovi stavovi su bili kao i uvijek – jasni, argumentovani i retorički dobro izbalansirani.
Kada su ga optužili nisam vjerovao u njegovu krivicu. Naravno, dovoljno sam iskusan da znam, da čovjek u nekim situacijama ne može garantovati ni sam za sebe, a kamoli za druge. Intuicija mi je ipak govorila da je optužnica rezultat klasičnog tajnoslužbaškog podmetanja. Jer kad su zvanični Beograd i zvanična Priština skoro podjednako srećni da je neko u zatvoru, on je sigurno nevin.
Naš treći razgovor, avgusta 2017, bio je na daljinu – dao mi je intervju pet mjeseci prije nego što će ga mučki ubiti. O procesu koji se tada vodio protiv njega rekao je: „Pretpostavka nevinosti uopšte nije postojala. Postojala je samo potreba da budem osuđen, kako god i za bilo šta. Samo da me se eliminiše sa političke scene. Očigledno sam smetao. Ali, kao što vidite, na nogama sam. I neću dozvoliti da me bilo ko izbaci iz političke igre“.
Na jednom mjestu je objasnio vrijednosti za koje se zalaže: „Mi moramo da popravimo vladavinu prava i ljudske slobode zbog toga što je to našim građanima važno, a ne zato što to traži neki birokrata iz EU, ili ko već.“ Paljevinu automobila je prokomentarisao ovako: „Osjećam se bezbjedno, ne plašim se nikoga i ničega… Ali poruku sam razumio. Poruka je: „Ne kandiduj se na izborima koji su 22. oktobra." Ipak se bez oklijevanja kandidovao.
Put prazne šake
Možda je ta vrsta hrabrosti svojstvena sportistima. Bio je majstor i instruktor karatea, međunarodni karate sudija, kao i predsjednik karate kluba „Trepča“. Karatedo ili karate – u prevodu „put prazne šake", jeste bio put samokontrole, fer-pleja, dosljednosti. Takvog borca su mogli ubiti samo s leđa.
Drago mi je što njegova udovica sa djecom živi bezbjedno i radi za Vladu Srbije. Žao mi je što je preuzela retoriku svojih poslodavca koja nikada nije bila retorika njenog pokojnog supruga. I što poneko iz opozicije dobacuje prostački kao na vašaru.
Ali da zaključimo: Ko god traži da se pronađu i kazne ubice Olivera Ivanovića – i to ne samo puki izvršioci, već i nalogodavci – zastupa ideje za koje se Oliver borio. Ko god taj zahtjev posmatra kao političku manipulaciju i sam je izmanipulisan. Ili je u prećutnom savezu sa manipulatorima.