Zatvorska karijera Ericha Honeckera
15. april 2019
"Nije sve u DDR-u bilo loše." Ta rečenica i danas, 30 godina nakon pada Berlinskog zida, dijeli duhove u Njemačkoj. Za politički progonjene poput Manfreda Wilhelma ona zvuči kao nečuvena drskost. Kada drugi govore o dobrim vrtićima i lijepim odmorima na Baltičkom moru, njemu se vraćaju sasvim drugačija sjećanja: na robijanje u zatvoru Brandenburg. Dugo prije njega je u tom istom zatvoru sjedio i jedan protivnik nacističkog režima koji je kasnije postao slavan i - zloglasan: Erich Honecker. Kratko uoči kraja rata je mladog komunista Crvena armija oslobodila da bi desetljećima kasnije, 1971. on postao najmoćniji čovjek u komunističkoj Njemačkoj.
Stasi je svugdje imao svoje prste
S protivnicima svoje politike je do njegovog svrgavanja s vlasti 1989. postupao kao i nacisti s njime. Davao ih je strpati u zatvor. "Zločin" Manfreda Wilhelma je bio to što je u krugu svojih prijatelja i u kafićima pričao političke viceve o DDR-ovskom režimu. Zbog toga je 1981. uhićen i osuđen na osam i pol godina zatvora. Završio je u istom zatvoru u kojemu je nekada sjedio i Honecker. Pušten je iz njega 1985. godine - prije isteka izrečene mu kazne - samo zato što je Savezna Republika Njemačka iz humanitarnih razloga kupila njegovu slobodu. Zahvaljujući ovakvoj masovnoj trgovini ljudima DDR je punio svoje kronično prazne blagajne devizama.
Sudbina Manfreda Wilhelma simbolizira brojne druge slične sudbine DDR-a. Najmanje 170.000 političkih zatvorenika je tijekom 40-godišnje diktature završilo u kaznionicama. Zatvor u Brandenburgu, idilično smještenom između šume i vode zapadno od Berlina, je s oko 3.500 zatvorenika bio jedan od četiri najveća. U kakvim su čovjeka nedostojnim uvjetima zatvorenici tamo držani i kakvim su sve šikaniranjima bili izloženi opisao je povjesničar Tobias Wunschik u svojoj preko 1.000 stranica debeloj studiji "Honeckerov zatvor".
"Stari, što si to opet izlaprdao?"
Svjedoci vremena poput 68-godišnjeg Manfreda Wilhelma su mu bili od velike pomoći, ali najveći dio materijala potječe iz dosjea tajne policije DDR-a, Stasija. On je bio glavni redatelj u političkim zatvorima. Zatvorenici su bili sustavno manipulirani jedni protiv drugih, 12 posto među njima su, prema Wunschikovim saznanjima, bili doušnici Stasija. Politički zatvorenici su pritom bili gore maltretirani od kriminalaca, a da za to nisu davali povoda.
Kako je to izgledalo često je na svojoj koži imao prilike osjetiti i Manfred Wilhelm. Na prozivci kad bi se brojali zatvorenici na zatvorskom hodniku bi često bio fizički maltretiran od strane osuđenih švercera ili ubojica. Kada ovaj bravar u berlinskom dijalektu o tome priča, to zvuči puno manje strašno nego što je stvarno bilo. Na primjer kada ga njegovi suzatvorenici optužuju da je Stasijev doušnik i pitaju ga: "Stari, što si opet izlaprdao?"
Izolacija kao program
Nepovjerenje među zatvorenicima je bilo veliko. Bilo je teško s nekim osuđenim kriminalcem razgovarati o osobnim problemima, sjeća se Wilhelm. On je, da bi izdržao monotoniju, napade i optužbe, razvio sljedeću strategiju: misliti pozitivno. "Što si već doživio? O čemu sanjaš u budućnosti?" Kako bi imali neku predodžbu o životu izvan izolacije, izvan zatvorskih zidina, zatvorenici su sastavljali male radijske prijemnike u domaćoj radinosti i slušali programe sa Zapada. Mnoge robijaše u Honeckerovom i drugim zatvorima DDR-a bi zatvorski život na kraju ubio. Više od 500 ih je počinilo samoubojstvo. Kolike su bile njihove psihičke patnje zna i katolički svećenik Johannes Drews. Od 1988. on je smio jednom mjesečno držati misu u brandenburškom zatvoru. Osobni razgovori sa zatvorenicima su bili strogo zabranjeni. Ali on tu zabranu nije poštovao. Razlozi njegove motiviranosti ležali su i u njegovoj obiteljskoj povijesti - Sovjeti su njegovog djeda od 1945. do 1949. držali u bivšem nacističkom konc-logoru Sachsenhausenu.
Ovaj svećenik si je zato jako dobro mogao predočiti metode kojima je DDR-režim na isti način kao i sovjetski i nacistički slamao svoje protivnike. Kako bi barem povremeno razbio njihovu izolaciju, pozdravljao ih je osobno stiskom ruke kad bi došli na misu i izvještavao ih o promjenama u zemlji. Na ulicama DDR-a su u jesen 1989. prosvjedovale stotine tisuća ljudi tražeći političke i društvene promjene.
Konferencija za novinare u organizaciji zatvorenika
Nakon pada Zida 9. studenog i zatvorenicima se svanulo. Hrabrost je postala veća od straha - i u zatvoru Brandenburg. Četiri tjedna kasnije, 5. prosinca, zatvorenici su se izborili za press-konferenciju. Za svećenika Johannesa Drewsa je to bio "nezaboravan dan". Zatvorenici su mu pokazali svoje ćelije u kojima ih je bilo natrpano i po 10, s krevetima na kat, malo stolica i jednom zahodskom školjkom bez pregradnih zidova. Kada Drews govori o događajima od prije 30 godina, prvo mu pada na pamet misao: "Mi zaboravljamo prebrzo i prelako." Protiv toga se, smatra, treba boriti "razmišljajući o pravu, zakonu i pravednosti". Ali ono što je najvažnije, naglašava, je "briga za bližnjeg". Jer to se, ako je u zatvoru u Brandenburgu i postojalo, nije moglo baš vidjeti. Bivši zatvorenik Manfred Wilhelm zaključuje: "Ono što su doživjeli u doba nacista, sami su primjenjivali u DDR-u." Nekadašnje žrtve, poput Ericha Honeckera, koji je od žrtve postao počinitelj zločina.