Zabranjeno za nosače prtljaga ili za „Cigane“?

Šaban Šaćiri je na Beogradskoj stanici prije nego što stignu prvi jutarnji autobusi iz Zagreba i Ljubljane. Skoro tri decenije je nosač prtljaga. Kad je bolji promet, kaže, radni dani su kraći. Inače se ostaje do kasne večeri. U bolja vremena dobijao je po nekoliko desetina maraka pomažući gastarbajterima da ponesu poklone iz inostranstva. „Moglo je lijepo da se zaradi", sjeća se Šaćiri.

Danas može samo da se sjeća. Dolazni peroni Beogradske autobuske stanice (BAS) izmješteni su na novu lokaciju, a tamo je Šaćiriju i njegovim kolegama zabranjen pristup. To su saznali od staničnog obezbjeđenja koje im je, kažu, reklo da „Cigani više ne mogu da rade".

„Osjeća se čovjek odvratno, jako teško. Dođe ti da… ma…", pokušava Šaćiri da izusti, ali ne ide. Sa kolegama sada sjedi ispred stanice. A tamo više nema posla.

„Kad putnici vuku kofer od perona trista metara i dođu dovdje, onda nam kažu pa gdje si bio do sada, za ovih pet metara mi ne treba, jer tu im je taksi, tu je i stanica gradskog prevoza", priča Šabanov kolega Čail Ismailović.

Pričaju da njih pet, šest ukupno jedva zarade oko tri hiljade dinara dnevno pa podijele. „Toliko godina radimo, neko je izgubio zdravlje od ovog posla, jer radimo i zimi i ljeti. Mi hranimo porodicu od ovoga. A ja imam troje djece, jednu kćerkicu gluhonijemu, ona ne zna kad nema, ja za nju uvijek moram da imam", žali se Čail.

Rasna diskriminacija?

To je još jedan primjer „kriminalizacije siromaštva", ali potencijalno i „rasne diskriminacije", upozoravaju iz Inicijative za ekonomska i socijalna prava A11.

„Ne postoji pisana naredba kojom se njima zabranjuje da pristupe peronima, ali se vrše pritisci kroz postupanje obezbjeđenja i policijskih službenika", kaže za DW Danilo Ćurčić iz Inicijative A11. „S druge strane, to su ljudi koji rade posao koji nije unosan, ali je njima jedini izvor prihoda, i samim tim što će njih ukloniti sa autobuske stanice, njima se onemogućava pristup izvorima prihoda i dodatno se guraju na marginu."

Svi nosači prtljaga na autobuskoj stanici u Beogradu su Romi. Između njih i stanice ne postoji ugovor o obavljanju tog posla, ali, kako kažu nosači, postoji usmeni dogovor prema kojem oni plaćaju pristup peronima mjesečnom kartom od 1.500 dinara. Ali od izmještanja perona krajem prošlog mjeseca, kažu, nije im dozvoljeno ni da kupe karte.

U BAS-u nisu odgovorili na pitanje DW kako je regulisan ovaj odnos.

Nosači napominju i da su se na zahtjev policije prije više godina svi registrovali kao preduzetnici u Agenciji za privredne registre. To znači da državi moraju da plaćaju paušalni porez što neki od njih nisu redovno činili. Recimo Sveta Janković, nosač koji nam priča da ima preko milion dinara duga za porez.

„Otišao sam u poresku i napravio reprogram. I sad plaćam za porez svakog mjeseca 6.000 dinara. Kako sad to da plaćam?", pita se Sveta Janković dok u džep vraća punu kesu uplatnica.

„Zna se ko ovdje voli da krade"

Na upit DW-a iz Beogradske autobuske stanice odgovaraju da nema govora o rasnoj diskriminaciji i da će pitanje nošenja prtljaga uskoro biti riješeno. Dodaju da se na novoj lokaciji završavaju sitniji radovi i rješavaju neka organizaciona pitanja, među kojima je i nošenje prtljaga.

„Autobuska stanica u svakoj svjetskoj metropoli, a tako i u Beogradu, je centar svih ljudskih različitosti, pa je i za BAS bilo kakav vid diskriminacije nepoznat pojam", navodi se u odgovoru. BAS se „višedecenijskim radom" pokazao kao „socijalno odgovorna kompanija" i preporučuje „kratkoročno zainteresovanima" da se ne predstavljaju kao „lažni zaštitnici" nosača prtljaga.

Međutim, nosači prtljaga pričaju da im je sa zabranom pristupa peronima stigla i zabrana da kao gosti borave u kafiću na peronima. Nova upravnica je, tvrde, insistirala „da se Ciganisklone, da nijednog ne vidi blizu restorana".

„Bio sam tamo, policajka je pošla da me otjera. Proderala se: bježi da te ne vidim. Ja nisam tri dana došao sebi. Počeo sam da drhtim, uzeo sam moj bromazepam. Od dobrog života pijem lijekove, puna mi kesa", priča jedan od njih i vadi kesicu sa lijekovima iz džepa.

Jednom takvom incidentu prisustvovali su i aktivisti Inicijative A11. „Bili smo tu kada je jedna putnica tražila uslugu, nosač prtljaga je ušao sa kolicima, a onda je došlo obezbjeđenje i počelo da se raspravlja sa njim. Potom je došla policija i policijska službenica te im je objasnila da im je nedozvoljen pristup stanici riječima: vrlo vi dobro znate zašto vam nije dozvoljen pristup, bez ikakvog daljeg objašnjenja", prepričava Danilo Ćurčić.

Policajka je aludirala na brojna džeparenja i prevara putnika koje su, kako su policajci rekli, smanjene otkad je ovim nosačima prtljaga zabranjen pristup. „Onda kad smo pitali policijske službenike da nam kažu koliko je bilo krivičnih djela koja su izvršila lica koja su udaljena, nisu znali da nam kažu", kaže Ćurčić.

Da je na starim dolaznim peronima vladao haos, nosači prtljaga priznaju i sami. „To je bio otvoreni prostor. Bili su tu i taksisti i mi nosači, pa i džeparoši, i onda dok mi pričamo sa putnicima, lopovi dolaze, otvaraju torbe, stave ruku u džepove. I onda nas optuže da smo džeparoši, a ja nemam nijednu prijavu da sam ukrao neki novčanik", žali se Šaćiri.

Njihova je najveća odgovornost, kažu, u tome što su ćutali o onome što su videli da se dešava na stanici. „Ispalo je da smo mi njima čuvali leđa. Ali nismo to svi radili. A oni sad kažu: vi Cigani, svi ste vi lopovi. To su njihove riječi", dodaje drugi nosač prtljaga koji iz straha ne želi da mu se pominje ime. „A koliko smo znali puta da nađemo torbe, pa zovemo obezbeđenje da pokupe", dodaje rezignirano.

Kazna za prosjačenje

Dok pričaju, policija ponovo dolazi da ih legitimiše. Čail Ismailović mirno pruža ličnu kartu i odgovara na pitanja. Njemu se policajci već jednom oduzeli kolica. „Ponio sam kofere mušteriji, policija nam je prišla, tražila lične karte. Mene su odveli i rekli da moraju da mi oduzmu kolica, da je tako naređeno", prepričava Čail taj događaj.

Ko je kome, zbog čega i na osnovu čega naredio, još uvijek je nepoznanica. U potvrdi o oduzetim predmetima stoji da su kolica bila namijenjena „izvršenju krivičnog ili prekršajnog djela". To prekršajno djelo je, po svemu sudeći, prosjačenje, o čemu nosači prtljaga neće ni da čuju.

„Ona što svira violinu na Terazijama, ona prosi, a nju niko ne dira. Znate koliko uzme para, pa minimum 10.000 dnevno. Ali je ona bijela. Zato je niko ne dira", priča jedan nosač, vidno potresen. „Mi hoćemo da zaradimo. Kažite koliko da naplatimo. Trista dinara? U redu, biće trista dinara. Samo ne ovo ciganšturo, nemoj da dolaziš. Znate koliko je to ružno."

Inicijativa A11 će zato podnijeti pritužbu Povjerenici za zaštitu ravnopravnosti i tražiti posredovanje u rješenju problema. „Svima je u interesu da se problem riješi i da ljudi mogu da nastave da rade svoj posao. Ako ne, onda će se voditi postupak da li je bilo diskriminacije ili ne", dodaje Ćurčić.

Nosači i sami nude izvinjenje ako je, kažu, u prethodnom periodu bilo grešaka s njihove strane i mole samo da nastave da rade. „Bolje da nas poubijaju, nego ovo da nam rade", kaže jedan. „Ne tražimo stanove, automobile i da idemo na more. Ne znam ni kako izgleda more. Daj mi samo parče hljeba da zaradim."

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android