Vjekovno rivalstvo između sunita i šiita

Da je božiji Poslanik Muhamed, prije svoje smrti 632. godine, odredio svog nasljednika, stvari bi se drugačije odvijale. Zbog toga se islamska zajednica podijelila 30 godina nakon Muhamedove smrti. Većina je predstavljala muslimane koji za sebe kažu da su suniti. Za razliku, od šiita, suniti uz Kur'an slijede i Sunnet, pravila islama utemeljena na običajima Poslanika Muhameda. Druga grupa su sljedbenici Ali ibn Abi Taliba, koji je bio rođak i zet Poslanika Muhammeda i otac Muhammedovih jedinih potomaka. Njegovi sljedbenici su sebe nazvali šiitima što je skraćenica od Ši'at Ali (Alijina stranka). Šiiti su i danas manjina i čine između 10 i 15 posto od ukupno 1,6 milijardi muslimana u svijetu.

632. godine se prije svega radilo o kadrovskoj politici. „Spor je izbio kada se došlo do pitanja: kako će se na korektan način odrediti Poslanikov nasljednik“, kaže teolog Lutz Berger sa Univerziteta u Kielu: „Na početku smo imali politički konflikt u kojem se radilo o personalnim odlukama i interesima različitih grupa. Taj politički konflikt se kasnije pretvorio u vjerski.“

Rana borba za vlast

Na početku je većina bila saglasna s tim da su „zakonski“ nasljednici Poslanika Muhameda četiri Halife (Halifa je titula vrhovnog poglavara muslimana koji se smatra nasljednikom Muhameda. Halife su vršili svjetovnu i vjersku vlast u prvim državama koje su osnovali muslimani poslije Muhamedove smrti). 660 godine je vlast peuzela Emevijska dinastija. Prilikom odabira Halifa je za većinu bilo od posebnog značaja da oni dolaze iz plemena Kurejš čiji je pripadnik bio i Požiji poslanik Muhamed. Alijevi sljedbenici su opet bili mišljenja da Poslanikov nasljednik mora biti iz Muhamedove porodice. Oni to argumentuju time što je sam Bog odredio da Ali bude nasljednik i da je to napismeno prije smrti naveo i Poslanik Muhamed. Suniti su pravila o Muhamedovom nasljedniku tumačili iz Kur´ana.

Berger kaže da je Ali bio ambiciozan. Iako mu na početku nije uspjelo da sebe nametne kao Muhamedovog nasljednika, on nije sjedio skršenih ruku. Na kraju je 656. godine izabran za četvrtog i posljednjeg zakonskog Halifu. Na vlasti je bio samo pet godina. Ali je ubijen u atentatu. Emevijska dinastija je novi centar islamske moći stvorila na području oko Damaska, dok su Alijevi sljedbenici imali kontrolu nad područjem na kojem se danas nalazi Irak.

680. godine je najmlađi Alijev sin, Husein, također izabran za Halifu. Međutim, iste godine su ga ubili sljedbenici Emevijske dinastije (Husein je sahranjen u Kerbeli). Bio je to kamen temeljac za trajnu podjelu sunita i šiita kao i za kult mučeništva koji je izraženiji kod šiita.

Rano neprijateljstvo

„Šiiti su kroz istoriju, na neki način, gubitnici”, kaže Berger. Aliju i njegovim sljedbenicima nije uspjelo da prevladaju u cijeloj islamskoj zajednici. Rezultat toga je njihov prilično negativan pogled na svijet. Po njihovom shvatanju religijskog vođu, Imama, bira sam Bog. Isto tako su mišljenja da će na kraju doći spasitelj koji će uspostaviti „kraljevstvo Božije pravde“. Vjerovanje u Imama je najveća razlika u odnosu na sunite. Za šiite je Imam posrednik između Boga i vjernika: Šiiti su mišljenja da samo Imam zna skriveno zančenje Kur´ana i ima zadatak da to prenosi društvu. Njegovo učenje je nepogrešivo i njegovo kazivanje za šiite ima isti ugled kao i Kur´an.

Trajne posljedice

Današnji politički konflikti u islamskom svijetu su uglavnom vjerske prirode i dijelom pokazuju tradicionalne vjerske sukobe između sunita i šiita. Primjera je mnogo: bilo da je riječ o građanskom ratu u Siriji i Iraku ili višegodišnjem konfliktu Saudijske Arabije i Irana, jedine zemlje u kojoj je službena religija šiitski islam.

U svijetu živi oko 1,6 milijardi muslimana. Procjenjuje se da su 85-90 posto suniti. Tačnih podataka nema jer u mnogim država se stanovnici prilikom evidencije ne pitaju kojoj religiji pripadaju. Zbog toga šiiti, ukoliko žive u nešiitskom okruženju, javno ne ispoljavaju svoju vjersku pripadnost. Zemlje sjeverne Afrike, pa sve do Sahare su u većini ili u glavnom naseljene sunitima, isto kao i Saudijska Arabija, Indonezija i Bangladeš. Suniti su većinsko stanovništvo i u Siriji ili palestinskim područjima. Iran je jedina država u kojoj je službena religija šiitski islam. Većinsko šiitsko stanovništvo je prisutno u Iraku i Bahreinu. Trećina od ukupnog broja stanovnika Libana su šiiti. Šiiti su također nastanjeni u Afganistanu, Kuvajtu, Pakistanu i Siriji.

Autori: Sabine Hartert-Mojdehi / Mehmed Smajić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić