Umro je Jozef Racinger, bivši papa

Bio je veliki teolog. Šta god da je radio, šta god da je govorio, uvijek je zaštitnički imao na umu tradiciju i učenje crkve tokom vijekova. Međutim, njegovo teološko znanje nije ga zaštitilo od sve kritičnijeg pogleda njega u starosti. Jer, u pogubnoj priči o zlostavljanju u redovima Katoličke crkve u Njemačkoj jedno poglavlje se odnosi i na Jozefa Racingera, minhenskog nadbiskupa (1977-1982), koji je kasnije postao papa. Izvještaj koji je detaljno pripreman godinama pokazuje da se loše ponio u četiri slučaja, što je vjerovatno omogućilo pojedinačnim počiniocima da nastave da sa svojim nedjelima.

Prvi papa koji se povukao s funkcije

Bio je prvi njemački papa poslije skoro 500 godina. Papa Benedikt XVI je 11. februara 2013. najavio da se dobrovoljno povlači sa položaja rimskog pape, a 28. februara je to i učinio. Time je zauzeo jedinstveno mjesto u crkvenoj istoriji.

Kao poglavar crkve zagovarao je dijalog razuma i vjere i značaj religije u prosvećenoj moderni. Njemački papa, 60 godina nakon nacističkog masovnog ubijanja Jevreja, osim toga, iz zemlje Martina Lutera – zemlje crkvenog raskola. Skoro osmogodišnji pontifikat, međutim, nije prošao bez skandala i crkvenih kriza.

„Gospoda kardinali su me izabrali. Mene, skromnog radnika u gospodnjem vinogradu". Kardinal Jozef Racinger je izrekao ovo 19. Aprila 2005. sa balkona Bazilike sv. Petra u Vatikanu  i time pobrao simpatije. Izabran je nakon dvodnevnog zasjedanja Papinske konklave. Imao je 78 godina.

Sveštenik, profesor, papa

Svijet je doživljavao Benedikta XVI. kao konzervativnog i agilnog papu koji je povremeno priređivao iznenađenja. On je, naime, znao da poveže duboku religioznost sa intelektom profesora. Nije naprosto nastavio svoju strogu liniju koju je sledio kao kardinal Racinger. Ali je verovatno i sam patio zbog opšteg kriznog štimunga u crkvi. Njegov prethodnik Jovan Pavle II je ostavio dubok trag svojim pontifikatom (1978-2005), a on je kao papa prelaznog perioda omogućio da poslije njega 2013. izaberu konzervativnog reformatora.

Jozef Racinger je rođen 16. aprila 1927. u bavarskom mjestu Marktl na Inu. Otac mu je bio policajac, cijela porodica je duboko religiozna. Sa 17 godina su ga krajem 1944. mobilisali u Vermaht. Poslije završetka rata studirao je teologiju kao i njegov tri godine stariji brat Georg, obojica su postali sveštenici. Njihova sestra se nije udavala.

Krajem pedesetih Racinger je postao profesor teologije i brzo je stekao ugled. U pratnji kelnskog nadbiskupa kardinala Jozefa Fringsa učestvovao je 1963. na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965) koji će biti osnova obnove učenja i prakse Katoličke crkve.

Njega su promijenili studentski revolti 1968. Profesor iz Bavarske se potpuno vratio tradiciji. 1977. postaje nadbiskup u Minhenu-Frajzingu, a uskoro i kardinal. Papa Jovan Pavle II ga je četiri godine kasnije doveo u Rim, gdje će biti na čelu Kongregacije za vjeru. Racinger je zagovarao izuzetno konzervativan kurs u važnim pitanjima kao što su uloge žena u crkvi i ekumenizam.

„Mi smo papa"

Kada je izabran za papu, to je izazvalo oduševljenje i ponos kod njemačkih katolika. Najveći bulevarski list u zemlji Bild je na naslovnici napisao: „Mi smo papa". Ali bilo je i kritike. 265. po redu papa je prema nekima bio prestar i zbog konzervativnih stavova nesposoban za reforme.

Tih osam godina se mogu posmatrati kao prelazni period, ali Benedikt XVI je njemu utisnuo i svoje osobenosti. Na primjer, on je imenovao više od polovine kardinala koji su 2013. izabrali njegovog nasljednika Franju.

Benedikt XVI je više puta isticao da smatra kako je Katolička crkva jedina prava crkva. To je iritiralo protestante, ekumenski koraci su izostali. Ali je svjesno njegovao odnose sa pravoslavnom crkvom. Njegovo razumijevanje za Bratstvo svetog Pija X kao i strpljenje koje je pokazivao prema krajnjim tradicionalistima takođe su izazivali kritiku.

Ostaju u sjećanju i nesporazumi sa drugim religijama, kao što je onaj iz 2006. kada je u svom govoru u Regensburgu naveo kontroverzan citat o Muhamedu i time izazvao negodovanje. Ipak, hrišćansko-islamski dijalog je nakon toga postigao rijetko viđen nivo.

„Pošast" i „velika patnja"

Benediktov pontifikat je bio opterećen skandalom masovne seksualne zloupotrebe maloljetnika, a počinioci su bili – katolički sveštenici. U mnogim zemljama – u Irskoj, SAD, Australiji, Belgiji, a od 2010. i u Njemačkoj objelodanjen je veliki broj slučajeva seksualnog nasilja. Kritičari spočitavaju crkvi da je reagovala samo premještanjem sveštenika, te da nije pokazala odlučnost u raščišćavanju, već je pokušala da zataška ova nedjela. Nije bilo volje za sudski epilog.

Za razliku od svog prethodnika, Benedikt je jasno osuđivao svaki čin i uvijek pozivao da se crkva zaštiti u njenoj svetosti. Na svojim putovanjima sretao je žrtve zlostavljanja - uvijek iza zatvorenih vrata. Njegov šok zbog njihove sudbine bio je opipljiv, a događaje je označio kao "pošast" i "veliku patnju". Zbog toga je pooštrio uslove za obuku sveštenika. Pod njegovim nasljednikom, razmjere zlostavljanja u Crkvi u mnogim dijelovima svijeta postale su još jasnije.

Tek je njegov nasljednik, papa Franjo, razotkrio prave razmjere seksualne zlostavljanja u crkvenih redovima i 2019. godine prvi put pozvao na svjetski crkveni krizni samit u Vatikanu. I samo je Franjo podsticao biskupije i biskupske konferencije širom svijeta da se bave zločinima i okrenu se žrtvama. Zato što je papa, koji je došao iz daleke Argentine i, za razliku od svog prethodnika, imao distancu prema vatikanskom aparatu i njegovim zaštitnim mehanizmima, bio šokiran razmjerama zlostavljanja.

Skandal Vatiliks

Godine 2012. procurili su u javnost dokumenti i interni spisi iz okruženja pape u kojima se navodno otkriva korupcija. Paolo Gabriele, papin lični sobar od 2006. godine, proslijedio je ukradene informacije. On je uhapšen i osuđen, ali ga je papa ubrzo pomilovao.

Papina odluka da se odrekne titule poglavara Katoličke crkve potresla je brojne katolike. Izazvao je čuđenje širom svijeta i to ne samo u crkvenim krugovima. Ali tada mu je bilo 85 godina i vidjelo se da mu dužnosti iziskuju veliki tjelesni napor. Napokon, odlazak sa mjesta pape je bio plod odgovornosti prema tom položaju ali i prema sopstvenom dostojanstvu. Ta odluka koju mu je nalagala savjest bila je hrabra i svjedoči o izraženoj samosvijesti. Ali, oni katolici koji su pred očima imali sliku pape koji služi do smrti, bili su iritirani.

Reforma kroz povlačenje

Dijelovi Katoličke crkve nisu se mirili sa tim da je papa iz zemlje Reformacije tako najvišu dužnost u crkvi do te mjere učinio ljudskom pa i reformisao. Njegovo povlačenje sa mjesta pape je Vatikan inscenirao uz moćne slike. Posljednjeg radnog dana Benedikt XVI je bijelim helikopterom prebačen u papsku rezidenciju u Kastelu Gandolfu. To je izgledalo kao rastanak zauvijek.

Ali, dva mjeseca kasnije Benedikt se vratio u Vatikan, u mali samostan u Vatikanskim baštama. 2014. je učestvovao na misama u Bazilici sv. Petra ili na trgu. Nerijetko su se posjetioci fotografisali sa njim. Posjećivao ga je i njegov nasljednik. Objavljivao je tekstove o aktuelnim crkvenim temama. Vidio je povezanost između „popuštanja morala" tokom šezdesetosmaškog pokreta i skandala seksualnog zlostavljanja u crkvi.

Zvanično je bio penzionisani papa, ali je stalno nosio bijelu mantiju – to je papska boja. Dakle, pored zvaničnog pape Franje i jedan papa penzioner – to je za stručnjake ali i za medije velika tema. Netflix je 2019. producirao film „Dvojica papa".

Bavarska televizija je 2019. posljednji put snimala Racingera. Vidno načet starošću, slabog glasa i vida. Juna 2020. došao je sa malobrojnom pratnjom u Regensburg da se oprosti od svog brata Georga koji je bio na samrti i umro deset dana kasnije u devedeset i šestoj godini. Devedesettrogodišnji Jozef Racinger nije došao na sahranu.

Nekoliko meseci prije njegovog 95. rođendana, izvještaj advokata o tome kako se nadbiskupija Minhen-Frajzing bavila  slučajevima seksualnog zlostavljanja bio je svjetska senzacija. A često isticani sjaj Racingerove figure nastavio je da blijedi. Dugo se spekulisalo da je tokom godina Jozefa Racingera na tronu Nadbiskupije Minhen-Frajzing primljen sveštenik iz Biskupije Esen koji je tamo zlostavljao djecu. U Racingerovoj nadbiskupiji sveštenik je ušao u parohijski rad - i ponovo su djeca postala njegove žrtve. U izvještaju se pominju  još tri slučaja „lošeg postupanja“ tadašnjeg kardinala.

Racinger se, međutim, nadugo i naširoko branio od optužbi - na 82 stranice, svakako uz opsežne savjete svojih advokata. Ali, stručnjaci su doveli u pitanje ključnu tačku njegovog iskaza. Kada se Racinger potom četiri dana kasnije ispravio i morao da prizna da je ipak bio prisutan na važnom sastanku o tome kako se nositi sa sveštenikom-počiniocem, kritičari su ga suočili sa optužbom da „laže”. Stručnjaci su kritički istakli da Racinger uvijek potvrđuje samo ono što mu se može dokazati van svake sumnje. A mnoge koji su čitali Racingerovu odbranu iritirao je njegov hladan pogled na svešteničko ponašanje prema maloljetnicima, koji je bio zastareo čak i da je pisan u vrijeme kada je zločin počinjen oko 1980. godine. Sve se to uklapa u sliku crkve, koja se sve teže suočava sa razmjerom svešteničkih zločina.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu