Ukrajinci se (ne) žele vratiti kući

"Najprije smo oklijevali, ali onda smo shvatili da je previše opasno ostati u Ukrajini", kaže Anastasia. Stanje u gradu Sumyju na istoku Ukrajine se pogoršavalo iz dana u dana, prisjeća se ona. Skoro tri tjedna nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, ova 26-godišnjakinja je zato pobjegla sa svojom majkom i dvoje njezine braće, petogodišnjim Makarom i 14-godišnjim Artjomom. Bijeg je bio riskantan, ruska je vojska pucala i na kolone u kojima su bile izbjeglice.

Anastasijin 24-godišnji dečko i njezin 50-godišnji otac otpratili su ih do autobusa. Oni su morali ostati, kako bi se borili u redovima ukrajinskih snaga. „Rastanak je bio jako težak", prisjeća se Anastasia. Dva dana su se vozili do poljske granice, a onda su krenuli dalje prema Berlinu, a iz Berlina do Kölna. Tamo su ih smjestili u jednom hotelu, u kojem su bile i druge izbjeglice. U njemu danas živi više od 100 ljudi iz Ukrajine.

Nada u povratak

Anastasia priča u hotelu ima puno ljudi koji se žele vratiti u domovinu, i to što je prije moguće. „Najprije smo mislili da ćemo se moći vratiti u svibnju, sad se nadamo jeseni. Sve ovisi o situaciji", kaže. „Iskreno govoreći, bojimo se da bi u Sumyju bili na buretu baruta, tamo u svakom trenutku sad može doletjeti neka raketa. Ali rado bi se vratili što je prije moguće."

Njezina majka i ona provode dane u brigama. Iako su telefonski u kontaktu s Anastasijinim ocem, ona nikad ne zna gdje se on točno nalazi – iz sigurnosnih razloga im on to nikada ne otkriva. "Teško je živjeti s tom neizvjesnošću, kad ne znam što se događa s tatom I mojim dečkom, to je jako teško. Majka i ja smo zbog toga već prolile puno suza”, kaže nam ova mlada žena.

Život u tuđini

Anastasia i njezina obitelj zahvalni su Njemačkoj da im je država ponudila zaštitu I da se brine o stotinama tisuća Ukrajinaca. "Tu zahvalnost ćemo nositi u našim srcima do kraja života”, naglašava ona. Ali svejedno se mnogi od tih ljudi osjećaju strano u Njemačkoj, pogotovo zato što je znaju njemački. "Izbjeglički forumi na internetu su naš spas. Tamo se dijeli korisne informacije, bez njih ne bi mogli riješiti mnoge naše probleme.”

Socijalni radnici i volonteri ne mogu uvijek pomoći ljudima u hotelu, Anastasia kaže da oni sami često uopće na razumiju formulare i upitnike koje izbjeglice moraju ispunjavati. "Jedva smo se uspjeli prijaviti i zatražiti pomoć od koje plaćamo za naš smještaj I hranu u hotelu”, dodaje ona. " Uopće ni ne pokušavamo pronaći stan, to je jako teško u Kölnu. Pogotovo zato što mi ionako ne planiramo ostati duže vrijeme u Njemačkoj.”

Bijeg iz Odesse

Anna i Alexandra na sve to gledaju malo drugačije. Njih dvije su već tri godine u vezi. Nakon ruskog napada na Ukrajinu, bilo ih je strah ostati u Odessi. Sredinom ožujka su stigle u Njemačku. „Strašna je bila već i predodžba da bi kod nas mogli vrijediti ruski zakoni po kojima su istospolne veze zabranjene", priča Alexandra.

"24. Veljače meni je i mojoj curi postalo jasno da bi mi mogli postati dvostruka meta", prisjeća se ona. Njih dvije su naime Ukrajinke, a osim toga u istospolnoj su zajednici. Njih dvije su strahovale i od mogućnosti da u jednom trenutku više uopće ne mogu moguć bijeg iz Odesse.

Anna i Alexandra su napustile svoj grad, uzeli su mačku, znajući da bi im to u inozemstvo moglo stvarati dodatne probleme. „Volonteri u Pragu su nam onda savjetovali da idemo u Njemačku, zato što su tamo veće šanse da nas prime s mačkom", kaže Anna. „Bile smo pozitivno iznenađene kada smo shvatile da se tamo bez problema može ponijeti i kućne ljubimce."

Njemačka kao nova domovina

U Odessi je Anna vodila pedikerski studio i studirala psihologiju. Alexandra je radila u jednom baru. Od sredine kolovoza kreću na tečaj integracije kako bi naučile njemački. Mlade žene se nadaju da će nakon toga moći studirati, raditi, biti financijski neovisne. U Ukrajinu se ne žele vratiti. U to su sigurne.

"Ne mogu si više zamisliti život u Odessi nakon što sam vidjela kako u Kölnu žive LGBTQI-ljudi. Početkom srpnja smo prvi put u životu bez straha bile na CSD-paradi", kaže Alexandra. U Odessi su sudionici parade strahovali od napada homofoba, kaže ona: "Često sam bila konfrontirana s nasiljem, ali ovdje u Kölnu živimo slobodno, držimo se za ruke, posvuda možemo nastupiti kao par. To je neprocjenjiva kvaliteta života koju u našoj domovini nismo imali".

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu