"Ukradena sloboda" prisilno mobilisanih Srba

Nakon akcije "Bljesak", koju je Hrvatska vojska 1995. godine sprovela u zapadnoj Slavoniji i prvih velikih kolona izbjeglih Srba iz Hrvatske, Srbija je na svojoj teritoriji započela prisilnu mobilizaciju izbjeglica, čime je prekršila brojne međunarodne konvencije i domaće zakone.

Prisilne mobilizacije trajale su mjesecima, a samo mali broj ljudi odvažio se da kasnije tuži državu i dobije skromnu odštetu za pretrpljenu torturu. Neki od prisilno mobilisanih se nisu nikada vratili sa ratišta, nekima od njih se ni do danas ne zna za grob. Neki od onih koji su preživjeli imaju traumu za cijeli život. Krivično djelo, koje je počinila Srbija, u međuvremenu je zastarjelo.

Vojvođanski građanski centar, nevladina organizacija iz Novog Sada, koju čine mladi ljudi, pokušala je da se uhvati ukoštac sa tom, jednom u nizu, tabu tema u Srbiji vezanih za ratne devedesete godine prošlog vijeka i za proces suočavanja sa tom mračnom i krvavom prošlošću.

Mučili ih i potom slali na ratište

Kroz projekat "Ukradena sloboda", Vojvođanski građanski centar započeo je seriju intervjua sa žrtvama prinudnih mobilizacija i njihovom najbližom rodbinom. Sem izjava svjedoka, u toku je prikupljanje i medijskih članaka, izvještaja, audio i video priloga o toj temi.

"Oni koji su bili prisilno mobilisani, nisu priznati kao žrtve, niti je država Srbija učinila bilo šta u cilju priznanja njihove patnje”, kaže za Dojče vele direktor Vojvođanskog građanskog centra, Željko Stanetić. Mnogi od onih koji su prisilno mobilisani 1995. godine potom su poslani u takozvane pripremne i trening kampove, gdje su bili mučeni i gdje su bili podvrgnuti različitim oblicima psihičke i fizičke torture. Nakon toga su ih slali na ratišta.

Lov na ljude započeo je uz hajku državnih ratnohuškačkih medija, koji su izbjeglice označavali kao kriminalce i izdajnike. Policija ih je, naočigled javnosti, odvodila iz tramvaja, autobusa, sa naplatnih rampi, tokom kontrole saobraćaja, iz studentskih domova, pa čak i sa maturskih proslava.

"Za tvoju glavu mi imamo po 50 maraka..."

Vojvođanski građanski centar ustupio nam je neka od svjedočenja žrtava prisilnih mobilizacija, čije dijelove prenosimo:

Stojan G. je u Srbiju, u Rumu, došao iz Bilišana kod Obrovca 10. avgusta 1995. godine, nakon operacije Hrvatske vojske "Oluja". "Otišao sam da se prijavim u Crveni krst u Rumi 15. avgusta 1995. oko 10 ujutro. Već u dva sata popodne su mi u kuću došla dva policajca. Rekli su mi da pođem na informativni razgovor, kaže: 'Ima da pođeš sad sa nama, za tvoju glavu mi imamo po 50 maraka'. Odvezli su me u Sremsku Mitrovicu prvo, pa su nas potom odvezli u Erdut, u kamp kod Arkana. Oko ponoći smo tamo stigli. Čim smo stigli u Erdut, odmah su nas ošišali, dali nam uniforme, uzeli nam nakit i ko je šta imao vrijedno kod sebe. Stave sve u džak i kažu: 'Ovo ste nam vi dali, nismo mi uzeli'. Bio sam pet dana u Erdutu i onda su nas prebacili od Sarvaša ka Osijeku u kuću neku, kod pruge. Prvo 10 dana nismo išli na front, onda su nas poslali na prvu liniju. Tamo je bio general I. koji nas je vrijeđao, govorio nam da smo pobjegulje i druge takve stvari. I komandir M. nam je rekao da nas sve treba pobiti, da za drugo i nismo..."

Stevan M. je u Srbiju, u Inđiju, došao 11. avgusta 1995., takođe poslije "Oluje": "26. avgusta 1995. zaustavila nas je, u Inđiji, saobraćajna policija. Kad su nas zaustavili, ćaća, brat i ja smo bili u autu. Rekoše nam: 'Jedan ide. Koji će?' Ćaća je bio već stariji, brat je imao porodicu, pa sam odabrao da idem ja. Odveli su nas u Sremsku Mitrovicu u Vatrogasni dom, a iz Mitrovice u Erdut. Nisu nam rekli gdje idemo. U Erdutu nas je bilo more ljudi, oko 5.000 je bilo kad smo stigli tamo, bar su tako govorili. Brzo su oni to rješavali. Budemo par dana, pa dolaze drugi. Nas su na ratište rasporedili kao dobrovoljce, govorili su: 'Vi ste dobrovoljci'."

"Gdje je bio kamp Arkanov, tu je bilo zlo"

Miroslav J. takođe je u Srbiju došao poslije "Oluje", iz sela Grab, kod Gračaca, u selo Jaša Tomić u Vojvodini: "Nakon tri, četiri dana došla je policija da nas hapsi. Staro i nejako započelo je sa kuknjavom, pa su otišli. Mislili smo da su odustali. Došli su ponovo sutradan i pohapsili nas pod punom ratnom opremom. Policija nas je hapsila i svaki policajac po uhapšenom izbjeglici imao je 1.000 dinara viška na plaću. Znači, uhapsi nas 10 i ima 10.000 dinara na plaći viška. U Jaši Tomiću su nas priveli i vozili su nas u Zrenjanin u SUP, odmah kod autobuske stanice. Tamo su čekali dok nas nakupe pun autobus, da ne bi autobus išao prazan. Kad su napunili autobus vozili su nas za Erdut. Kad je milicija nas hapsila,... kad vidiš tu djecu kako vrište, izgubiš se. Nismo mi ni znali kud idemo. Kao čitava vječnost je trajalo, nikako doći. Neprestano sam mislio na svoje dvoje male djece, a njihov plač mi je odzvanjao u ušima. Kad smo došli u Erdut, gdje je bio kamp Arkanov, tu je bilo zlo. Ta tortura, pa maltretiranje, psovke, pa nam govorili: 'Izdali ste državu', pa nas tukli. Odmah je tu nastalo šišanje do gole glave, batinjanje. Došao si iz jednog zla, a kud ideš, ne znaš,..."

Racija na maturskoj večeri

Milena Ć. bila je svjedokinja prisilne mobilizacije na proslavi maturske večeri: "Čini mi se da su dvije osobe bile uniformisane, sve sa puškom ili mitraljezom. Znam da je to prilično djelovalo strašno. Profesori su pokušali da ih odvrate od toga: 'Pa pustite ih makar da se završi matursko veče'. 'Ne!', ovi su bili izričiti. Onda su ih valjda vodili kući da samo uzmu najosnovnije stvari. Roditelji isto nisu imali pojma."

Tog proljeća i ljeta bilo je dovoljno da vam u ličnoj karti piše da ste rođeni u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Dešavale su se i nevjerovatne situacije, da su žrtve prinudnih mobilizacija bili i ljudi koji su sasvim slučajno rođeni u susjednim državama, a čitav su život proveli u Srbiji. “Sve to su veoma važne priče, koje će se kad-tad ticati i mladih u regionu, ukoliko ne budemo razgovarali o tome”, zaključuje Željko Stanetić iz Vojvođanskog građanskog centra.

Projekat “Ukradena sloboda” dio je šireg projekta “Neispričane priče”, koji je podržala američka fondacija NED.

Autor: Dinko Gruhonjić

Odgovorna urednica: Marina Martinović