U potrazi za minimalnim konsenzusom

Na početku Generalne skupštine UN, njemački ministar spoljnih poslova Frank-Valter Štajnmajer upozoravao je na opasnost od preteranog optimizma kada je riječ o rješavanju problema u Siriji. Na kraju zasjedanja, to više nije morao da radi – situacija u toj zemlji je postala tako mračna da bi bacila u očaj i najveće optimiste. Pri tome je armija političara i diplomata u Njujorku nastojala da upravo to spriječi.

Među njima je to prije svega pokušavao američki predsjednik Barak Obama koji je razgovarao sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Razgovor je dao mršave rezultate, ali je do njega bar došlo. I taman što je završen, Rusi su počeli sa vazdušnim napadima u Siriji - sa nejasnim ciljem i minimalnom koordinacijom sa Amerikancima. Rusija je demonstrirala silu i povrijedila Obamu. Štajnmajer je s pravom upozorio Rusiju da više ne preduzima solističke akcije.

Slabe Ujedinjene nacije

Hoće li uspjeti Putinova računica – i na kraju pobijediti vojna sila umjesto diplomatije? Da li su pregovarački procesi samo periodi razvedravanja u politici u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje vojna mašinerija? Ili, drugim riječima: da li su Ujedinjene nacije u ovom sukobu prestale da postoje?

Sedamdeset godina nakon što su osnovane, njihova nemoć nije mogla jasnije da izađe na vidjelo. Rusija je svojim vetom blokirala rezolucije Savjeta bezbjednosti o Siriji. Svjetska organizacija je osuđena na pasivnost. I pored toga, posljednjih godina je diplomatija uspjevala da odnese i pokoju pobjedu. Štajnmajer s pravom ukazuje na pozitivan primjer nuklearnog sporazuma sa Iranom. I tu su Rusija i SAD sjedili za stolom. Trenutno je vrlo teško zamisliti takvu mogućnost rješavanja sirijskog konflikta. Ipak, Štajnmajer i Obama vjeruju u snagu diplomatije, iako put do rješenja izgleda dug a u igri su vrlo različiti interesi: rusko-američke suprotnosti, regionalne sile Saudijska Arabija i Iran – što na sirijskom tlu dovodi do brutalnog ratovanja.

Posebna uloga za Njemačku

Nijemci bi – prema želji Amerikanaca – trebalo da doprinesu rješavanju sirijske krize. To je više muka nego čast. Ali, Berlin ima još otvorenih veza sa Moskvom. A to bi – baš kao i u nuklearnim pregovorima sa Iranom – moglo biti od neprocjenjive vrijednosti.

Njemački ministar spoljnih poslova Štajnmajer ponudio se kao pregovarač. On želi da zavađene vlastodršce dovede za isti sto. U svom govoru je potražio zajednički imenitelj među različitim protivnicima: Siriju kao sekularnu, demokratsku i ujedinjenu državu u kojoj nasilje nema šanse. Ali, u tome najsporniju ulogu ima buduća uloga sirijskog diktatora Bašara al Asada. Strašno je to što Evropljani koje pritiskaju rijeke izbjeglica pri tome više izlaze u susret Putinu nego Amerikancima.

Sve i ako Svjetska organizacija do sada nije bila u stanju da zaustavi rat u Siriji koji bijesni već četiri godine, u Njujorku su bar svi akteri bili prisutni. A nedjelja UN je ponovo razvila svoju sopstvenu dinamiku. Naredne nedjelje i mjeseci će pokazati kako će se ona razvijati.