1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Zašto sam ljuta na Njemačku?

Sharon Ryba-Kahn
9. maj 2020

Većina Nijemaca vjeruje da holokaust nema nikakve veze sa njihovim porodicama. “Vrijeme je da se bave svojim porodičnim pričama“, kaže režiserka Sharon Ryba-Kahn.

https://p.dw.com/p/3bwAk
Foto: Tondowski Films

Dobila sam priliku da kao treća generacija preživjelih holokausta, pišem o tome kakav je osjećaj živjeti u Njemačkoj. Ironija sudbine je da Vi već znate da su moji djedovi i bake preživjeli holokaust  i prije nego što se predstavim, kažem kako se zovem, šta radim i gdje sam rođena.

Rođena sam u Minhenu. Ali u Njemačkoj se nikada nisam osjećala kao kod kuće, ni kao djevojčica, ni kao odrasla osoba - iako živim ovdje. Često osjećam potrebu da zaboravim gdje sam. Za to postoje mnogi razlozi, ali glavni je taj što će dio mene Njemačku uvijek smatrati državom počinitelja.

Njemačka je mjesto na kojem je nacionalsocijalizam našao plodno tlo zahvaljujući ljudima koji su ga podržavali. Ovo je mjesto gdje je sve počelo. To za moju porodicu i mene znači da smo izgubili više rođaka nego što bih mogla izračunati na moje dvije ruke. Pitam se: moram li opet spomenuti šest miliona ili ih mogu zanemariti? Ili još gore, želite li ih zaboraviti? Vidite li moj bijes?

Nije žrtva

Mislite li na mene kao na žrtvu? Nisam žrtva. Ja sam unuka preživjelih holokausta, ljudi koji su se sa nevjerojatnom snagom opirali, boreći se da ostanu živi. I koji su imali sreće da prežive. Nakon užasa holokausta, morali su se boriti da žive život. Moji djedovi i bake su najjači ljudi koje poznajem.

Kada pišem ovo pismo, imam na umu jasnog primatelja: drugu i treću generaciju počinitelja holokausta. (Zanemariću prvu generaciju jer smatram da je trebala biti ili je već u zatvoru, ili je preminula. U stvari, mnogi nikada nisu ni vidjeli sud). Ako su vam moje riječi teške, to je zato što je prošlost koja nas povezuje teška.

Iskustvo učiniti opipljivim

Sharon Ryba-Kahn
Sharon Ryba-KahnFoto: Stephan Pramme

Moja ljutnja i bespomoćnost prema Njemačkoj bili su glavni pokretač snimanja dokumentarca "Displaced". Pokušala sam, kao i mnogi drugi prije mene iz sve tri generacije, da kroz film osjetim emocionalno i kognitivno iskustvo preživjelih i njihovih potomaka.

Zašto? Jer sam uvijek imala osjećaj da mnogi počinitelji tu prošlost smatraju dalekom i ne vide vezu između nje i sebe. Primijetila sam kako potomci nasilnika tretiraju holokaust kao stranicu u knjizi istorije.

Pod tim mislim da za njih ne postoji lična, porodična veza s holokaustom. To se iz njihovog ugla gledanja dogodilo davno. Tako to opisuje jedan protagonista filma "Displaced" koji mi je pričao kako je u školi saznao za holokaust.

Ali nedostatak veze sa holokustom poprima mnoge oblike. Mnogi Nijemci koji nemaju jevrejskih korjena - a ovo o čemu pričam je rezultat ličnog iskustva -  smatraju holokaust apsolutno strašnim, ali vide ga izdvojenim iz njihovih ličnih narativa. Ne poznaju svoju porodičnu istoriju i nikada je nisu pokušali upoznati.

Jedan narativ preklapa drugi

Tu je i narativ koji ostavlja dojam da je Hitler uspio sam i bez pomoći ubiti šest miliona Jevreja. Često se kaže da su same njemačke porodice toliko stradale od rata da su očito bile previše zaokupljene vlastitom boli da bi imale ikakve veze sa genocidom ili nacističkom diktaturom. Čini se da se sudbina žrtava briše iz svijesti i da nema nikakve veze sa njihovim vlastitim okruženjem.

Druga krajnost je vjerovanje da osjećaj krivice na neki način pomaže. Zar zaista mislite da vaša krivica može nadoknaditi ono što se dogodilo mojoj pra-prabaki sa majčine strane, koja se zvala Marie Gruenbaum. Nju je uhapsio Gestapo sa bratom u Vichyu u Francuskoj 24. aprila 1944. i 1..maja 1944. godine ih deportovao u Auschwitz-Birkenau.

"Dan oslobođenja" - ironičan izraz

Ovo me vodi do 8. maja, „Dana oslobođenja". Kakav ironičan izraz: "oslobođenje".

Može li neko zapravo doći na ideju da je moguće osloboditi se posljedica onoga što su učinili počinitelji u koncentracionom logoru Auschwitz-Birkenau? Da možete zaboraviti kako ste bili skriveni kao dijete na tavanu koji je bio toliko mali da ste jedva mogli disati? Da li se možete osloboditi prizora kada ste svojim očima gledali kako je ubijena vaša porodica ili saznanja da ste vi jedini preživjeli? Može li neko zaista povjerovati da se možete riješiti svih tih slika, sjećanja i gubitaka?

Moja prijateljica Romina W., koja je i glavna junakinja filma "Displaced", objašnjava: Jevreji jednostavno nemaju privilegiju da mogu birati hoće li misliti na holokaust ili ne. Mi to automatski radimo. Mi imamo odgovornost u sebi. To je spomen na ubijene i preživjele. A kad pitam Rominu u filmu: "Jeste li ponekad umorni od te priče?", Ona lijepo odgovara: "Naravno. Vrlo često. Ali nemam prekidač da to isključim."

Ne postoji alternativa učenju iz prošlosti

Sharon je u svom filmu posjetila jevrejsko groblje u Bedzinu u Poljskoj. Tamo su do deportacije živjeli njen djed i baka, s očeve strane, i njihove familije.
Sharon je u svom filmu posjetila jevrejsko groblje u Bedzinu u Poljskoj. Tamo su do deportacije živjeli njen djed i baka, s očeve strane, i njihove familije.Foto: Tondowski Films

Romina me podsjeća da nije slučajno što se s njom identifikujem. Riječ je o razlikama između kolektivnog iskustva generacija preživjelih i počinitelja. Mi, nove generacije preživjelih i počinitelja, nismo odgovorni za postupke naših roditelja, baka i djedova, ali mi svi smo njihov proizvod i kao takvi odgovorni smo za našu sadašnjost i budućnost, koju gradimo.

Mnogi su prije mene napisali riječi poput ovih. Ovaj tekst je samo skromni podsjetnik. Naravno, uvijek je bilo divnih ljudi i izuzetaka od strane počinitelja - ali oni su i dalje manjina. Ako vi - čitaoci - niste spremni osjetiti i razmišljati o onome što sam napisala, ako niste spremni to uvrstiti u svoju istoriju, onda su moje riječi beskorisne.

Nastojim da drugoj i trećoj generaciji počinitelja stavim ogledalo da se u njega pogledaju kako bih im mogla pogledati u oči. Morate shvatiti da se ova priča tiče vas lično. Ako se to desi, tek tada postoji šansa za dijalog. Dozvolite da vas pitam: Koja alternativa još postoji osim da stalno pokušavamo učiti iz prošlosti?

Sharon Ryba-Kahn je francusko-izraelska režiserka dokumentarnih filma. Rođena je 7. maja 1983. u Minhenu, a trenutno živi u Berlinu. Za svoj drugi dokumentarni film, "Displaced", putvala je u Poljsku i Izrael kako bi shvatila kako je  Hlokust uticao na porodicu njenog oca. Pogled na porodičnu prošlost u konačnici je dovodi do suočavanja sa vlastitim životom i postavljanja pitanja kako se nositi sa prošlošću u svom ne-jevrejskom okruženju. "Displaced" je 7. maja proslavio svoju svjetsku premijeru.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android