8. maj kao praznik u Njemačkoj?
4. februar 2020
8. maj 1945 je bio dan kada je oružje zaćutalo. Drugi svjetski rat okončan je bezuslovnom kapitulacijom Njemačke. Adolf Hitler oduzeo je sebi život nekoliko dana ranije. Nije želio doživjeti kraj svog „hiljadugodišnjeg rajha“. Za njega i druge ubijeđene nacionalsocijaliste je 8. maj bio smak svijeta.
Njihova ideologija izazvala je velika razaranja. Rat je koštao života više od 60 miliona ljudi, ubijeno je preko šest miliona Jevreja a veći dijelovi Evrope su opustošeni. Za onoga ko je bio politički zatvorenik, Jevrej ili je kao vojnik preživio borbe na ratištima 8. maj je bio u pravom smislu te riječi oslobođenje.
Pa ipak to nije važilo za sve. 14 miliona Nijemaca protjerano je sa svojih ognjišta. Silovanja, pljačke i ubistva su ulaskom pobjedničkih trupa u njemačke gradove bila na dnevnom redu. Za mnoge njemačke vojnike kraj rata je bio početak ratnog zatočeništva, iz kojeg se dobar broj nije vratio. U sovjetskoj zoni uticaja, kasnijem DDR-u, Nijemci su u narednih 40 godina ostali uskraćeni za demokratiju. Za mnoge je tako 8. maj bio početak nove patnje. Christian Hillgruber, ekspert u oblasti filozofije prava, govori o „ambivalentnosti tog dana“. Ako bi ga službeno proglasili Danom oslobođenja“, bilo bi to po njegovom mišljenju „neprimjereno pojednostavljivanje njegovog značenja“.
Različito doživljavanje 8. maja
Različito doživljavanje 8. maja tematizirao je u svom čuvenom govoru 1985. godine tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker. „Ne smijemo u kraju rata tražiti uzroke za bijeg, progon i neslobode. Uzroci leže u njegovom početku ali i dolasku na vlast nasilničkog režima koji je odveo zemlju u rat“, upozorio je Weizsäcker. On je još tada o 8. maju govorio kao o Danu oslobođenja. To je 1985. godine još bilo neobično.
Prije nego što je postao predsjednik, Theodor Heuss je 8. maja 1949. kao član Parlamentarnog vijeća proglašavajući novi Ustav rekao kako su Nijemci četiri godine ranije bili „istovremeno oslobođeni i uništeni“. Ali decenijama nakon toga je u Zapadnoj Njemačkoj preovladavao aspekat (i osjećaj) poraza a ne oslobođenja. S druge strane, u DDR-u je odmah odozgo nametnut pojam oslobođenja zemlje. To je bio „državni rezon“ a ne nešto što je došlo iz široke baze društva.
Ni Weizsäckerov govor nije kod svih naišao na odobravanje. Tako je bavarski premijer i šef CSU-a Franz Josef Strauß negodovao zbog „vječne konfrontacije sa prošlošću kao trajnog modela ispaštanja i griže savjesti“. Danas to zvuči kao zahtjev političara AfD-a Björna Höckea za "okretom od 180 stepeni u politici kulture sjećanja".
Koji je dan podesniji?
Koliko je danas 8. maj u svijesti Nijemaca ukorijenjen kao Dan oslobođenja od nacističkog režima? Christian Hillgruber smatra da velika većina ljudi u Njemačkoj doživljava ovaj dan kao Dan oslobođenja, ali da "to kod mlađih generacija uglavnom nije posljedica refleksije i ne počiva na sopstvenim opažajima i iskustvima".
Od 2002. je 8. maj u pokrajini Mecklenburg Zapadna Pomeranija službeni Dan sjećanja, ali ne i praznik a od 2015. to je slučaj i sa Brandenburgom. Ove godine 8. maj bi u Berlinu trebao jednokratno biti obilježen kao državni praznik.
Po želji preživjele Esther Bejarano, koja je preživjela Holokaust 8. maj bi u cijeloj Njemačkoj trebao da se obilježava kao državni praznik. Ona je u otvorenom pismu predsjedniku Njemačke Frank-Walteru Steinmeieru, kancelarki Angeli Merkel i članovima Bundestaga napisala da bi takav praznik doprinio da se "konačno shvati da je 8. maj 1945. bio Dan oslobođenja i Dan na koji je poražen nacistički režim".
Za ovaj prijedlog, Esther Bejarano je dobila široku podršku članova Bundestaga. Šefica Zatupniičkog kluba Zelenih, Katrin Göring-Eckhard 8. maj vidi kao dan bez kojeg ne bi bio moguć nastanak demokratske Njemačke, ali i kao opomenu protiv relativiranja zločina. Slično su se izjasnili i političari Ljevice. Michael Theurer iz FDP založio se da to bude praznik u cijeloj Evropi. Protiv 8. maja kao državnog praznika u Njemačkoj decidirano se nije izjasnio nijedan političar CDU-a, stranke kancelarke Angele Merkel.
Obzirom da je Esther Bejarano posebno važno da se održi sjećanje na ubijene Jevreje, Christian Hillgruber smatra podesnijim da se 27. januar, Dan oslobađanja Aušvica, proglasi državnim praznikom, jer "taj dan simbolično predstavlja ono na šta svi gledaju kao na oslobođenje i što se s pravom može proslavljati kao kraj nacističkog terora i okončanje progona i ubistava miliona ljudi". 27. januar odavno je proglašen Danom sjećanja ali ne i državnim praznikom na koji se ne radi.
"Država ne bi trebala da regulira osjećanja"
Hillgruber upozorava da "država ne bi trebala da regulira osjećanja". On smatra da službena tumačenja istorije "mogu biti samo ponude i da je na svakome da slobodno odluči hoće li ih prihvatiti".
Istoričar iz Jene Norbert Frei je za Deutschlandfunk na 70. godišnjicu okončanja Drugog svjetskog rata rekao: "Mislim da ne bismo trebali poduzimati nove zakonske pokušaje kako bi strogo odredili naše istorijsko pamćenje i našu istorijsku svijest. Generalno bih rekao da istorijska refleksija, koja je važna, treba da dođe iz društva i da se ne mora pretapati u istorijske zakone".
Christian Hillgruber u kulturi sjećanja, kakva se praktikuje u Njemačkoj, vidi opasnost od prezasićenja. "U međuvremenu imamo previše dana sjećanja, što smanjuje značaj svakog pojedinačnog. Ljudi jednostavno postaju prezasićeni", smatra Hillgruber i zaključuje: "Opasnost je posebno velika kada se poruka stalno šalje s podignutim kažiprstom i u podučavajućem maniru".