Tko se boji Napoleona Bonaparte?

Napoleon je bio "osoba koja je istovremeno i fascinantna i kontroverzna", stoji u najavi velike izložbe u pariškoj Grande Halle de la Villette.

Fascinantan je onaj dio o kojem se uglavnom uči u školama: "Kad čuju za Napoleona, većina ljudi pomisli na veliko carstvo, napoleonske ratove i brojne pobjede Francuske. Ta Napoleonova slava zasjenjuje sve drugo što je učinio", kaže Dominique Taffin, direktorica pariške Zaklade za sjećanje na ropstvo, u intervjuu za DW. No to nije cijela priča, naglašava Taffin, postoji i njen sporan dio: "Potrebno je i tu tamnu stranu njegovog djelovanja predstaviti široj publici".

Tako se na pariškoj izložbi u na primjer mogu vidjeti originalni dokumenti zakona koje je Napoleon potpisao 1802. godine, a kojima je ukidanje ropstva, objavljeno osam godina ranije tokom Francuske revolucije, poništeno. To je Francusku učinilo jedinom zemljom koja je ponovno uvela ropstvo nakon što je ono ukinuto.

"Odluka o ponovnom uvođenju ropstva nije samo sramotna mrlja na Napoleonovom naslijeđu, to je bio zločin", smatra Louis-Georges Tin, aktivist i počasni predsjednik organizacije Representative Council of Black Associations (CRAN), za DW.

Vojskovođa, konzul i car

Napoleon Bonaparte je rođen na Korzici 1769. godine kao dijete siromašnog plemića. Školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i kao niži oficir je doživio Francusku revoluciju. U revolucionarnim redovima je brzo napredovao do čina generala. Kao vojni zapovjednik je ostvario brojne pobjede na Austrijskom vojskom i stavio je pod francusku kontrolu sjever Italije. 1799 je izveo državni udar i proglasio se najprije prvim konzulom a onda i carem. Na vrhuncu moći je kontrolirao velik dio zapadne Evrope.

Nakon propalog pokušaja 1812. da osvoji Rusiju je ubrzo izgubio i kontrolu nad Pruskom te je nakon poraza u bitci kod Leipziga prognan na otok Elbu. Uspio se na kratko vratiti na vlast, ali je nakon konačnog poraza na Waterloou zatočen na malen otok Sveta Helena gdje je i umro 5. maja 1821. Do danas nisu u potpunosti razjašnjene sve okolnosti njegove smrti, uvijek iznova se oživljavaju tvrdnje da je on tamo u stvari otrovan.

"Kao da se ništa nije dogodilo"

U svijesti većine ljudi Napoleon je s jedne strane bio militarist čija je politika dovela do velikih pustošenja širom Starog kontinenta, ali s druge strane moderan vladar koji je tada još uvijek dobrim dijelom feudalnoj Evropi donio čitav niz liberalnih reformi i građanskih sloboda, uključujući i veliki zakonik Code civile.

A nakon Drugog svjetskog rata, kada se Europa usredotočila na obnovu, Napoleon je prikazivan i kao objedinjujuća figura. "Od 1950-ih do 1990-ih fokus je bio prvenstveno na Napoleonu i njegovim osvajanjima u Europi. Prikazivan je kao graditelj Europe i viđen kao republikanska figura", kaže Frédéric Régent, povjesničar sa Sveučilišta Sorbonne u Parizu.

No Napoleonova odluka iz 1802. o ponovnom uvođenju ropstva u tom se kontekstu uglavnom ignorira. To, pritom, nije bila samo izdaja ideala Francuske revolucije, već je osudila oko 300 000 ljudi na život u ropstvu - prije nego što ga je Francuska konačno ukinula 1848. godine.

Louis-Georges Tin, koji potječe iz bivše kolonije Martinique, smatra da bi se i o tom aspektu Napoleonove politike trebao više govoriti u Francuskoj. "Kao netko čiji su preci bili robovi, ne mogu razumjeti zašto nastavljamo slaviti Napoleonovo sjećanje kao da se ništa nije dogodilo. Francuska ne može biti zemlja koja se ponosi zaštitom ljudskih prava i istovremeno slaviti nekoga tko je počinio zločine protiv čovječnosti. To nema smisla", kaže Louis-Georges Tin.

S takvim se stavom ne slaže povjesničar Peter Hicks iz fondacije Napoleon sa sjedištem u Parizu. On kaže da je Napoleon Bonaparte bio složena ličnost koja je vladala Europom kroz razdoblja "hipernasilja" te da ga se ne može svesti na njegovu kolonijalnu politiku.

"Robovski aspekt Napoleonove politike, ma koliko strašan bio, minimalan je i periferan u usporedbi s velikim pričama u Europi poput Građanskog zakonika i Amienskog sporazuma koji je Europi donio mir tijekom 14 mjeseci. To je za Nijemce, Francuze, Britance i Talijane mnogo važnije", kaže Hicks.

Robovi na plantažama šećera i kave

Iz perspektive bivših kolonija, međutim, važnost ropstva koje je ponovno uveo Napoleon sve je samo ne marginalna. Krajem 1780-ih Francuska je bila glavna kolonijalna sila, na čijem je teritoriju radilo oko 800 000 robova. Njena najunosnija kolonija bila je Saint-Domingue (danas Haiti) na Karibima. Oko 450 000 robova radilo je na plantažama koje su izvozile šećer i kavu u Francusku.

To je bio vrlo nasilan sistem, a stopa smrtnosti među robovima je bila toliko visoka da je bilo potrebno dovoditi stalno nove robove iz Afrike.

"Napoleon je želio proširiti francusko kolonijalno carstvo kako bi kontrolirao Karibe. Da bi kolonizirao Louisianu u Sjevernoj Americi, trebali su mu radnici, pa je ponovno pokrenuo trgovinu robovima. To je bila kolonijalna strategija", objašnjava Dominique Taffin iz Zaklade za sjećanje na ropstvo. "A za to mu je trebala potpuna kontrola nad Saint-Domingueom jer je geografski bio u središtu tog dijela svijeta."

Jačanje svijesti o kolonijalnoj prošlosti

U međuvremenu se percepcija Napoleona počela mijenjati. Od kasnih 1990-ih se u Francuskoj održavaju demonstracije, donose se novi zakoni i mijenja se školski program kako bi se obuhvatila kompletna povijest Francuske, uključujući i njene tamne strane.

Prošle godine, nakon ubojstva Georgea Floyda u Sjedinjenim Državama, i širom Francuske je došlo do protesta "Black Lives Matter"pokreta. Bilo je i poziva da se ispred francuske Nacionalne skupštine u Parizu ukloni kip koji je predstavljao Jean-Baptiste Colberta, čovjeka koji stoji iza dekreta "Code Noir" koji je definirao uvjete ropstva u francuskim kolonijama.

Bivši francuski premijer Jean-Marc Ayrault, sada predsjednik Zaklade za sjećanje na ropstvo, rekao je da je 200. godišnjica Napoleonove smrti prilika za suočavanje s dugom francuskom kolonijalnom prošlošću.

"Ponovno uvođenje ropstva zaboravljeni je i mračni dio naše povijesti - i mi moramo objasniti cijelu tu složenu priču, a ne samo njezin dio", rekao je Ayrault. "To je naša dužnost i prema potomcima onih koji su u njoj morali živjeti nekoliko godina nakon ponovnog uspostavljanja ropstva." Neka država može postati jača samo ako poznaje i razumije svoju prošlost, smatra Ayrault.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu