Pištolji pod slamaricom

„Kako misliš odakle mi pištolj u kući? Donijeto, jebiga, sa ratišta. Ćale je bio u vojsci i poklonili su mu. Nije imao dozvolu, ali nije je niko imao tih godina. Teška vremena, morao si da imaš nešto." Mladenu je to savršeno logično – bio rat, otac u ratu, pa je red da donese neku uspomenu. I tako je u sefu njihovog beogradskog stana završila ta mala Zastavina verzija sovjetskog tetejca sa ugraviranom petokrakom i slovima „SFRJ" na dršci. „Ćale mi je pokazivao kako izgleda, ali mi naravno nije davao. Ali ja sam brzo naučio da sam otvorim sef, pa sam se kao klinac hvalio ortacima", kaže Mladen (pravo ime poznato redakciji), mladić od blizu trideset godina.

Može da zatreba…

Niko ne zna koliko ilegalnog oružja imaju građani Srbije. Čak i zvaničnici barataju tek neodređenim procjenama, kažu da se brojka kreće između 200.000 i 900.000 pištolja, pušaka, bombi, zolja… Stručnjaci licitiraju dalje, kažu oko milion, koliko otprilike ima i legalnog oružja u posjedu građana, pa još toliko u posjedu Vojske, policije i privatnih službi obezbjeđenja. A to bi značilo da svaki drugi punoljetni građanin Srbije ima pristup vatrenom oružju. Liste po broju cijevi po glavi stanovnika koje povremeno objavljuju strani magazini specijalizovani za oružje, Srbiju redovno stavljaju na tužno drugo mjesto iza nedostižnih Sjedinjenih Država.

Nema dileme da je najveći dio oružja došao sa ratišta devedesetih, naprosto odnijet iz magacina bivše JNA ili paravojnih trupa. Dok se tuđa i sopstvena krv prolivala niko nije mnogo brinuo da tačno popiše ko je kakvo oružje zadužio. Svo to oružje je veoma upotrebljivo, kaže Predrag Petrović, izvršni direktor Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku. „Recimo, kada sam služio vojni rok bili su neki kalašnjikovi povučeni sa ratišta jer su zvanično imali oštećenje cijevi od 80 odsto. Ali, oni su gađali u centar. To je žilavo naoružanje, ne bi se toliko dugo koristilo po svijetu da nije tako dobro, nažalost", kaže Petrović za DW.

No i nakon ratova je oružje uzimano iz magacina policije i vojske. Recimo tokom petooktobarskih protesta kada je iz beogradske policijske stanice Stari Grad odnijeto 500 komada oružja koje je završilo u rukama tzv. Zemunskog klana. Bilo je toga još, a ima i danas – sredinom novembra je tek redovnom kontrolom primjećeno da u magacinu Vojske u Ostružnici nedostaje 70 pištolja, pet pušaka i dva sanduka municije.

Osim toga, Balkan je čvorište šverca svega i svačega, pa ni oružje nije izuzetak. Oružje koje se prodavalo ide mahom put zapadne Evrope – zbog cijene, kaže Petrović: „Ovdje pištolj može da se kupi na crno za 100 ili 150 evra, a tamo se prodaje iznad 1.000 evra tako da je profit ogroman. Ovdje govorimo o švercu na sitno, ukoliko treba za neko krivično djelo. Zabilježeni su i slučajevi da naši gastarbajteri ponesu dva, tri komada oružja, znaju nekog u kraju u zemlji u kojoj žive, pa zarade par hiljada evra."

I legalno prodato oružje završava u rukama kriminalaca ili čak terorista. Srbija je u prethodne četiri godine prodala mahom sitnog oružja na Bliskom istoku za 194 miliona evra, ali se to oružje proslavilo i u svjetskim vestima. Može se vidjeti na fotografijama u rukama džihadista Islamske države. Nekoliko starih kalašnjikova kragujevačke Zastave korišćeno je tokom napada u Parizu kada je ubijeno 130 ljudi. Tu je nađen i poluautomatski pištolj Zastava M92 koji je prodat prije tri godine firmi Century Arms iz SAD.

Može da zatreba…

Razgovori u fokus grupama pokazali su da u Srbiji preovladava blagi teksaški odnos prema vatrenom oružju – bolje da ja imam, nikad se ne zna… Oko 70 odsto građana se osjeća bezbjedno, ali je poražavajuće što se ne osjećaju bezbjedno zbog policije ili drugih institucija, već jer se uzdaju u sebe, prijatelje, komšiluk… „Na ovim prostorima postoji kultura zadržavanja i čuvanja oružja kroz istoriju. Od ustanaka i kubure pa nadalje", kaže Predrag Petrović. „Tu kulturu vidite na raznim slavljima kada se krene sa šenlučenjem. To je i statusni simbol, pištolj i puška pokazuju moć."

Petrović dodaje da je problem „konstantna nestabilnost" i veliki broj oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjih 25 godina. „Sada imamo nove prijetnje, te terorizam te migrantske tokove, a sa televizije ne čujemo umirujuće tonove od strane predstavnika državnih organa nego upravo suprotno – da smo izloženi velikim prijetnjama, državnim udarima, destabilizaciji Srbije. To sve plaši ljude."

Pa ipak, crne hronike tabloida malo kad donesu vijest da je nekome oružje pomoglo da se odbrani. Uglavnom se piše o zlu koje se takvim oružjem nanosi. Recimo primjer iz Žitišta gdje je u julu ljubomorni muškarac ubio bivšu suprugu i još četvoro ljudi te ranio 22 osobe. Koristio je ilegalni kalašnjikov. Prema sopstvenom iskazu, koji je tabloidima doturen iz policije, ubica je htio da ponizi novog partnera svoje bivše žene i kaje se što je počeo da puca. „Da nije imao kalašnjikov ne bi pobio tolike ljude. Vjerovatno bi nanio neku štetu, ali to ne bi bio taj obim", kaže Petrović.

Centar za istraživanje javnih politika je prošle godine na osnovu medijskih tekstova analizirao 400 slučajeva zloupotrebe oružja u Srbiji. Utvrđeno je da je za nedjela u 120 slučajeva korišćeno ilegalno oružje, a u samo 22 slučaja legalno. U ostalih 258 slučajeva porijeklo je nepoznato. „Mada nepotpuni, ovi podaci nam signaliziraju da se u konfliktnim situacijama šest puta više koristi neregistrovano oružje. Kada bi se ono legalizovalo, počinioci bi, zahvaljujući bazi podataka, brže bili otkriveni", rekla je tada medijima Svetlana Đurđević Lukić, bivša direktorka tog Centra (koja je preminula ovog septembra). Polovina od 35 ubistava žena u porodičnom nasilju prošle godine izvršena je vatrenim oružjem – mahom nelegalnim.

Samo legalizacija nije dovoljna, smatra Petrović: „Nije problem što oružje stoji, nego što ga građani prilikom svađa i razmirica – koriste. Društvena i politička situacija podstiče frustracije i posezanje za oružjem. I ne radi se samo o vatrenom oružju – po novinama stalno imate izvještaje o ubistvima hladnim oružjem, čekićem ili drugim alatom. Ako neko nekome želi da nanese zlo, iskoristiće šta može. Dakle samo legalizacije nisu rješenje već treba raditi šire jer je društveni kontekst mnogo važan."

Jalove akcije legalizacije

A kako stojimo sa famoznim legalizacijama? U pitanju je zapravo dil koji država nudi svima koji su ovako ili onako nabavili oružje, a za njega nemaju dozvolu. Dok traju postupci legalizacije – u pravilu po nekoliko mjeseci – svako može predati oružje u policijskoj stanici i nikada neće biti krivično niti prekršajno gonjen jer je to oružje nelegalno kupio i posjedovao. Takođe, može se tražiti i registracija oružja i tada je procedura redovna: časovi pucanja u streljani, ljekarski pregled, bezbjednosna provera, plaćanje poreza…

Iz odgovora Ministarstva unutrašnjih poslova na upit DW proizilazi da je u sedam akcija legalizacije od 1992. do danas u legalne tokove prevedeno oko 100.000 komada oružja. Ubjedljivo je najučinkovitija bila akcija ona tokom „Sablje" nakon ubistva premijera Zorana Đinđića. Tada su građani predali 47.852 komada oružja i podnijeli još 34.917 zahtjeva za legalizaciju. Vraćeno je preko dva miliona metaka. Dalje je išlo traljavo – tako je 2007. u legalne tokove prešlo 8.445 komada oružja, onda osam godina država nije radila ništa, prošle godine je prikupljeno 7.545, a u postupku legalizacije ove godine svega 1.410 komada. „Javnost je o početku posljednje akcije legalizacije saznala iz saopštenja MUP, bez prethodne najave i medijske kampanje, odnosno konsultacija sa zainteresovanim akterima o tome kako postići što bolje rezultate", kritikuje Centar za istraživanje javnih politika u prošlomjesečnoj analizi.

Zakon o oružju i municiji donijet prošle godine, podsjećaju u MUP-u, dozvoljava samo periodično raspisivanje postupaka legalizacije. No stiče se utisak da oni koji nisu vratili oružje do sada, neće pohrliti ni ubuduće, sve i da su akcije mnogo češće. „To su skromne brojke za petnaestak godina legalizacija. Treba pokrenuti širu akciju, možda stalnu, i intenzivnije raditi na tome. Inicijative bi morale da budu mnogo vidljivije", kaže Petrović. Podsjeća da su pojedini okruzi ili države u SAD čak plaćali građanima da vrate oružje – uspjeh je uvijek bio skroman. „Ciljna grupa koja drži oružje da bi ga nekada eventualno upotrebila – neće da ga preda. Zato prije svega treba raditi na tome da oružje ne dospije u ilegalne tokove."

Mladen iz Beograda sa početka priče kaže da je „ćale" u međuvremenu registrovao starog tetejca. I dalje je u sefu, lakiran i uglancan, samo legalno. „Iz njega nikad nije opaljen metak. Šenlučenja i slavlja ne dolaze u obzir", tvrdi on. Doduše, možda će nekada zatrebati. „To znači bezbjednost. Znaš i sam kakva su vremena. Već su jednom pokušali da nam provale. Digli smo dreku u kući, vikali dodaj pištolj, dodaj pištolj... otišli su. Da li pištolj šljaka? Valjda, nismo probali. Ma šljaka to petsto godina."