Televizijska propagandna priprema je bila uobičajena. Na ružičastoj televiziji, istoričar se, zbog svoje revizionističke ljubavi prema Slobi, ovaj put osjećao bezbjednim u studiju, pa je zaključio: Opozicija šuruje sa teroristima iz Prištine, a Vučić upućuje poruku da je Srbima potrebno jedinstvo. Naročito sada, u ovoj fazi borbe za Kosovo.
Inače, omiljena riječ je bila – jedinstvo. Dakle, politički pluralizam šteti nacionalnim interesima. Sabornost pod parolom „Aco, Srbine“ je jedini ponuđeni izlaz. DJ Žex je na sve to dobacivao sa gromoglasnog, hiljaduvatnog kamiona u maniru glavnog provladinog hipika: „Stop nasilju, samo ljubav!". Autobusi su stizali nemilice. Od Doboja pa do Kumanova, sve je zemlja naprednih umova. Zvanična verzija ovog političkog rijalitija jeste da su svi ovi ljudi došli svojom voljom, puna srca, široka osmijeha.
Ko god prati mitingašku praksu u zemlji Srbiji otkako ju je Milošević uzdigao na nivo glavnog političkog argumenta, zna da ova oficijelna bajka prećutkuje elementarna pravila igre: Stranka te zaposli. Stranka od tebe i tvoje familije ne očekuje puno. Samo glasate za njih do u peto koljeno. Ili, kada vođa dođe u tvoju varoš, ima da svi dreždite na mjestu stranačkog skupa, ako treba i sat-dva, te da se oduševite kada se on konačno pojavi. A po potrebi, ako stranka tako kaže, da sjednete u autobus, izađete tamo gdje vam kažu i da se – oduševite. U zemlji u kojoj se teško živi, a plate su male, ova obaveza se shvata kao pokazivanje zahvalnosti za majčinsku brigu stranke i vođe. Vaše ponašanje je sasvim normalno u nenormalnim okolnostima. Vjerovatno većina ljudi i ne vidi neku veliku prinudu u jednodnevnim izletima. Ucjenjenost je u izvitoperenoj stvarnosti postala normalan društveni odnos.
Taj model su upražnjavali svi, ali najbolje su se snalazili Socijalisti, odmah iza njih bili su Radikali, a kada su i jedni i drugi zbačeni sa vlasti, samo je Šešeljeva stranka u opoziciji zadržala skoro vojničku disciplinu. Njeni članovi su ustajali rano i odlazili na glasanje. Na demonstracije su dolazili svi kao jedan. Tako su kontrolisali trećinu glasača. Dobar dio njih je dvojac Nikolić-Vučić preveo u Naprednjake.
Stranka kao totalna porodica
Njihova strategija na masovkama nije bila bitno drukčija. Od 2012. su, preuzimajući vlast, primili sve medijske i političke preletače u taj model. Moglo bi se reći da su ih politički konvertiti obogatili za jednu široku paletu javnih bezobrazluka. I taj dopunjeni model se pokazuje kao uspješan. Piramidalno odlučivanje, postavljanje idejnog koridora za pljuvanje protivnika, medijsko mantranje zvaničnog narativa, sve to je nakalemljeno na dvadesetogodišnje radikalsko kaljenje stranke kao totalne patrijarhalne porodice.
I sada, kada kažu, ma niko nije prisiljen da dođe na miting, onda je to kreveljenje u ime stvaranja jeftine iluzije u koju ni sami Naprednjaci ne vjeruju – da je ta stranka okupila ovolike ljude zato što ima neodoljivi politički magnetizam i ništa više.
Ako je Vučić rekao da će to biti najveći skup u pola vijeka raznih beogradskih skupova, onda je on založio svoj politički autoritet. Njegova stranka je dužna da mobiliše stotinjak hiljada ljudi. A njegovi mediji će to pretvoriti u onoliko hiljada koliko je obećao. To nije nikakav problem. Onaj koji prebroji 7.500 ljudi na skupu od više desetina hiljada političkih protivnika, biće i u brojanju svojih sljedbenika isto tako kreativan. Tako se piše istorija.
Dakle, prebrojavanje nije samo infantilna muška fantazija o sopstvenoj omnipotentnosti i njihovoj impotentnosti. Iza te halabuke se krije jedan totalitaran rezon. Postrojiš svoje divizije i upitaš nonšalantno, baš kao Staljin Čerčila i Ruzvelta, koji su mu skretali pažnju da bi možda trebalo uvažiti i mišljenje Vatikana: „Koliko papa ima divizija?".
Dakle, Vučić je postrojio svoje divizije.
Naprednjački karneval
Prvo je pred Skupštinom nastupao Aco Lukas. Pa Bora Čorba, koji je pod stare dane opet pristao da bude predgrupa predsjedniku države. Šta mislite, koju pjesmu nije otpjevao? Al Kapone. Dobro, time bi rizikovao honorar. Od sabranih naprednjaka oprostio sa pjesmom „Lutka sa naslovne strane". Zadnji stih glasi – „Treba ti lova". Pomalo je tužno da je on ispao ta sjedokosa lutka.
Sve to su DJ Žex i njegova televizija propratili sa dronovima iz vazduha, kranovima, reportažnim kolima.
Najprije je govorila premijerka Ana Brnabić. Kao „nestranačka ličnost“ odradila je stranačku stvar za Vučića: malo je hvalila samu sebe, malo više Vučića. A onda je pobrojala grijehe opozicionih političara. Spomenula je motorku i vješala, braću Trifunović – jedan psuje, a drugi bije – i naravno imena iz Saveza za Srbiju sa svim grijesima prije i poslije 2012.
Ivica Dačić je po običaju počeo vickasto, obećavajući da neće da pjeva. Poslije toga je održao funkcionerski govor. Skicirao je sliku jake Srbije. Njegova govornička vještina ima svoj korijen na Gazimestanu, učenik je ljudi koji su govorili slično: „Ne igrajte se vatrom. Srbima više niko ne smije da prijeti i da ih napada". „Ne pomišljajte da Srbiju možete da ucjenjujete". „Nema predaje bez obzira na pritiske". „Jake Srbije treba da se plaše samo njeni neprijatelji".
Orbanizacija Srbije
Onda je zakovao još jedan ekser u mrtvački sanduk demokratskog pluralizma: „Ja volim Srbiju i zato podržavam Vučića“. Dakle, Ivica Dačić poručuje svim tim ljudima – ko ne podržava Vučića – ne voli Srbiju. To je „jedinstvo" o kojem je sve vrijeme riječ. Politički protivnici Vučića ustvari ne vole Srbiju. Zloupotreba patriotskog diskursa za obračun sa neistomišljenicima je, očito, konstanta socijalističko-radikalske retorike.
Na skupu je govorio i Milorad Dodik. Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine je uspio da kaže dosta toga, ali Bosnu i Hercegovinu nije spomenuo ni jedan jedini put. Mislim da je čovjek na pogrešnoj funkciji.
Ministar spoljnih poslova Mađarske je nesigurnom, ali razumljivom srpskom jeziku izgovorio ono što svako zna – Viktor Orban i Aleksandar Vučić se dobo razumiju. Moglo bi se dodati, da to nije čudno, jer imaju isti odnos prema demokratiji. Većini pripada sav plijen. Kome se to ne sviđa neka šeta.
"Aco, Srbine"
Onda je pred masu izašao Aca Srbin, kako predsjedniku tepaju transparenti. Malo je džarnuo one „koji ruše“, a onda je rekao, po predviđenom scenariju, da neće na njih potrošiti ni jednu jedinu riječ. Prethodni govornici su se bavili upravo tom disciplinom, e da bi se Vučić mogao državnički baviti Kosovom. Onda je počeo da nabraja kliničke centre, autoputeve, pruge, istorijski suficit, smederevske visoke peći. U topli zagrljaj svojih riječi posebno je uzeo penzionere. Kao najtananiju liriku izrecitovao je prognozu Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke koji Srbiji predviđaju solidan rast u narednih pet godina. Onda se opet vratio na Kosovo ravno. Pa na region. Bolji odnosi. „Moramo sebe da obuzdamo, da ne uzvratimo na psovku psovkom“. Eh, kada bi ovo bio unutrašnjepolitički program.
Postrojane stranačke divizije su aplaudirale.
A sloboda?
Zvanični naprednjački narativ – sve su upropastili „žuti lopovi“, a mi smo vas izbavili – škripi u pravosuđu, u slobodi medija, u demokratskim standardima. Pad na listi Reportera bez granica na mjesto broj 90, proklizavanje na listi Fridom hausa od statusa slobodne do statusa djelimično slobodne zemlje pokazuju da postoji problem koji je napravila upravo ova vlast. Jer ako Naprednjaci stalno ističu napredak, a desi im se nazadak – najgore plasirani „žuti“ rezultat po slobodi medija iz 2010. je još uvijek pet mjesta bolji od ovogodišnjeg naprednjačkog – onda zvanični narativ dobija naprsline. Stoga će Brnabićka i njeni ministri izraziti neslaganje sa takvim nalazima, ali ne i sa stanjem na koje izvještaji ukazuju i za koje naprednjačka vlast snosi punu odgovornost.
Spoljnopolitički je Vučić oduvijek bio racionalniji nego na unutrašnjem planu. On je na „svečarskom“ skupu za koji policija kaže da je okupio 140 000 ljudi, uvijek kada bi govorio samo za stranačku bazu bio u logici nadgonjavanja sa odsutnim protivnikom. Priznao je da „na drugoj strani" ima ljudi koji misle dobro Srbiji. Na kraju je i ipak spomenuo vješala i motorne pile.
Za sada je Vučić pokazao da su njegove divizije jače. Međutim, logika brojčane premoći ne računa sa moralnim, duhovnim, intelektualnim otporom pojedinaca, sa kapilarnim razvojem društva, sa smjenom generacija, sa mjesečevim mijenama, uopšte sa dijalektikom svijeta. Tako je diviziona, mitingaška vlast uvijek iznenađena kada se jednom, uprkos postrojenim divizijama, uruši brže nego što je iko mislio. To se, naravno, neće desiti sutra ili prekosutra. Ali u čovjekovom svijetu, pa tako i u Srbiji, napredak je uprkos svemu moguć.
Poslije Aleksandra Vučića nastupio je Oliver Mandić. Barem je to logično. Kao Arkanov kulturnjak on je bio na istoj strani kao mladi paljanski propagandista Aleksandar Vučić. „Moli se Bogu, za ljubav i slogu, za majku Srbiju“, otpjevao je on na kraju. Poslije pjesme je skoro rutinski uzviknuo: „Živio Vučić“. Ali jedva da ga je neko još slušao.