Strah koji blokira - Život pakistanskih kršćana

Mala crkva u kršćanskoj četvrti u milionskoj metropoli Lahoeru opasana je visokim bijelim zidom. Odmah pored nje nalazi se džamija. Muškarci, koji su članovi Vijeća crkve, željeli su na početku razgovarati samo o građevinskim radovima na zvoniku, a ne o svakodnevnici koju kao prakticirajući kršćani imaju.

"Uživamo potpunu slobodu, ne postoje problemi," kaže Wasim dok svi drugi bulje u pod. Tek nakon nekoliko šolja čaja i obećanja da ćemo sva imena promijeniti i da ih nećemo fotografirati ovi kršćani su dobili povjerenje i počeli pričati. "Prema nama se ophode kao da smo ljudi druge klase. To važi za sve manjine u Pakistanu. Nama je sigurno ako šutimo. Zbog toga smo mirni i ne govorimo ništa. To je naša zaštita."

Ovi muškarci pred svojim očima imaju primjer Asie Bibi. Ova kršćanka je navodno 2009. godine, kako su ustvrdile neke muslimanske žene, hulila poslanika Muhameda. Bibi je zbog toga prijavljena zbog bogohuljenja. Ona sama do danas tvrdi da nije kriva. Asia Bibi kaže da je nakon rada na polju došlo do svađe oko jednog krčaga vode iz kojeg ona kao kršćanka navodno nije smjela piti.

Asia Bibi je sada u zatvoru. 2010. godine je osuđena na smrt zbog uvrede poslanika. Vrhovni sud u Lahoreu je upravo još jednom potvrdio presudu. I upravo nedavno je u jednom malom selu pored Lahorea jedan mladi kršćanski bračni par zapaljen u peći jedne tvornice opeka. Učinila je to bijesna svjetina i to zbog toga jer su navodno obeščastili Kuran. Policija vrši istragu o ovom slučaju: "Kažemo našoj djeci da se ni u kom slučaju ne trebaju upuštati u svađu sa muslimanima i u religiozne diskusije. Mi imamo smrtni strah od pogrešnih optužbi da smo uvrijedili poslanika ili oskrnavili Kuran. Oni to izmišljaju", kaže Wasim.

Život u getu

Wasim nas poziva u obilazak susjedstva. Kršćanska četvrt u Lahoreu je geto. Uličice su ekstremno uske, ljudi žive u gusto izgrađenim, tijesnim, višespratnim kućama od opeke. Pakistan je većinska muslimanska zemlja. Manje od dva posto od oko 180 miliona Pakistanaca su kršćani. Većina živi skupa u zajednicama, brojni rade na nadnicu i kao kućni pomoćnici. "Mi ostajemo među nama", kaže Saraphine koja je vlasnica jedne male prodavnice mješovitom robom. "Kada napuštamo naše kolonije onda smo napeti i oprezni. Tada smo tihi i pokušavamo se neprimjetno kretati. Nikada ne znamo što će se dogoditi. To su nepredvidivi napadi. Kao što je bilo i ubistvo mladog bračnog para koji je bačen u peć. Ja sam plakala kada sam čula za to. Nisam mogla spavati. Molila sam Boga da nam pošalje znak i da nas spasi", kaže Saraphine.

Šiiti, ahmadi, sikhi, kršćani - sve religijske manjine žive u strahu od nepredvidivih napada. Zakon o blasfemiji Islamske Republike Pakistan potiče još iz kolonijalnih vremena. On daje mnogo prostora za djelovanje. Prema mišljenju eksperata za ljuska prava zakon se zloupotrebljava kako bi se isključilo lične protivnike i ljude protjeralo. Ipak za većinu bijeg ne dolazi u obzir: "Pakistan je naša domovina. Mi volimo Pakistan. Brat mog muža živi u SAD-u. Mi bismo možda mogli k njemu. Ali mi sebi onda kažemo da su naš život, naši korijeni i porodice ovdje. Ne možemo jednostavno otići", kaže Saraphine.

Najgore neobrazovanim

15-godišnja Shumaya pohađa u Lahoeru mješovitu privatnu školu. U njenom razredu je skoro 50 djevojčica, 15 od njih su kršćanke. "Mi se dobro razumijemo. Moji prijatelji i ja nemamo poteškoća ili vjerskih problema. I direktor naše škole i naši učitelji su veoma prijatni. Kada je spaljen kršćanski par svi su bili veoma šokirani", kaže Shumaya.

Shumaya želi postati ili liječnica ili ginekologinja. Roditelji joj od najranijeg djetinjstva govore da je obrazovanje njeno jedino oružje. "Strah imaju prije svih neobrazovani kršćani, koji za malo novaca moraju obavljati najgore i najprizemnije poslove jer inače neće naći nikakav posao. Vlada bi konačno trebala učiniti nešto za kršćane. Mi bismo trebali imati ista prava i šanse. A onda ne bi bilo ni tog razdora između muslimana i kršćana", kaže Shumaya.

Teror i radikalni islamizam su se duboko ukorijenili u pakistanskom društvu. Obojica političara Slaman Taseer i Shabaz Bhatti, koji su otvoreno govorili protiv Zakona o blasfemiji, su ekstremisti ubili 2011. godine. Danas se samo još rijetki usuđuju zauzeti se za ugrožene manjine u Pakistanu. Većina šuti i povlači se u privatni život. I političari šute. Nakon ubistva jednog kršćanskog bračnog para u blizini Lahorea početkom novembra došlo je kratko do javnog negodovanja, kao i jednih velikih demonstracija. Ali odmah nakon toge je sve ponovo utihnulo.