Srebrenica: Razdvojeni zauvijek

Pred putovanje u BiH, Srbiju i Albaniju, njemačka kancelarka Angela Merkel se u video-intervjuu objavljenom na internet stranici njemačke vlade oglasila o glavnim ciljevima posjete. Jedan od njih su razgovori o napredovanju u procesu učlanjenja ovih zemalja u EU. "Mi smo svim zemljama Zapadnog Balkana dali perspektivu ulaska u EU i vjerujemo da se samo tako mogu riješiti konflikti između tih zemalja. I pored svih poteškoća postoji napredak. Slovenija i Hrvatska kao zemlje bivše Jugoslavije su već članice EU. Sa Srbijom su otvorena neka poglavlja ali još uvijek smo na početku. Cjelokupno se može reći da smo napravili progres ali postoje veliki problemi, posebno u BiH, koja nije podnijela ni zahtjev za učlanjenje jer politička situacija veoma stagnira", izjavila je kancelarka.

Tokom posjete Srbiji jedna od tema razgovora će biti diskriminacija Roma. Na pitanje zbog čega je savezna vlada okarakterisala Srbiju sigurnom zemljom, kada tamo postoji diskriminacija, kancelarka je rekla da je takva odluka bazirana na činjenici da se njima skoro pa nikako ne odobravaju molbe za azil, koje podnose u Njemačkoj ali i zbog toga što su i Velika Britanija, Francuska i druge evropske zemlje Srbiju okarakterisale sigurnom zemljom. Merkel je ukazala i da je Srbija poduzela niz mjera kako bi 'ublažila diskriminaciju Roma iako se mora reći da diskriminacija još postoji i da će se dotaći te teme tokom posjete'. Dodala je i da je Srbija uključena u dekadu inkluzije Roma, koja se provodi od 2005. do 2015. godine, te i da postoji niz evropskih fondova, 'koji rade na otklanjanju diskriminacije'. Konstatovala je i da položaj Roma nije težak samo u Srbiji već i u drugim zemljama. 'U posjeti kod mene je prošle sedmice bio premijer Kosova i s njim sam razgovarala na tu temu, jer i tamo postoji znatna diskriminacija', kazala je Merkel.

U kojoj mjeri je EU odgovorna za Balkan

Između Srbije i Albanije se nalazi Kosovo, koje nije priznato od strane Srbije kao nezavisna država, konstatovao je novinar koji je vodio intervju sa kancelarkom i upitao: U kojoj mjeri EU snosi odgovornost za Balkan i šta EU može da uradi? Kancelarka je na ovo pitanje odgovorila ovako: "Mi imamo odgovornost. Želim da podsjetim da imamo stotine vojnika na Kosovu, kako bismo ublažili napetosti između Albanaca i srpske manjine. Imamo tamo policijsku i civilno-administracijsku misiju EULEX, koju namjeravamo da okončamo. Tražili smo da Srbija i Kosovo razgovaraju jedna s drugom. Prošle sedmice je došlo do sveobuhvatnih razgovara sa visokom predstavnicom EU za vanjsku politiku Federicom Mogherini. To što godinama nije bilo moguće, da oni naime sjede u istoj prostoriji i razgovaraju, sada jeste. Ima još ekstremno puno posla, ali ima i znakova koji nas raduju. Mi sve radimo da ubrzamo taj proces i uslovljavamo otvaranje novih poglavlja za pregovore sa Srbijom napretkom u međusobnim odnosima između Kosova i Srbije.

Novinar je potom naveo da je u oktobru prošle godine premijer Albanije Edi Rama, u kontekstu rasističkih izgreda na jednoj utakmici, izjavio da su odnosi između Srba i Albanaca u embrionalnoj fazi i pitao: Nadate li se vi da možete pridonijeti da dođe do približavanja? Kancelarka je odgovorila: "Mi vidimo kako svjetlo tako i mrak. Pa ipak, albanski premijer je nedavno, nakon dugo vremena, posjetio Srbiju. Ima tračaka nade. Prošle godine smo inicirali konferenciju za Zapadni Balkan, ove godine će domaćin biti Austrija. I Srbija i Albanija rade na ostvarivanju ciljeva konferencije, što znači na unapređenju projekata infrastrukture, razmjene omladine i obrazovnog kadra. Samo tim malim praktičnim koracima možemo otkloniti napetosti ali to je naporan i dugotrajan proces, pa ipak moramo ga proći", zaključila je kancelarka.

Genocid u Srebrenici: Zašto?

U listu Tageszeitung iz Berlina Norbert Mappes-Niediek u podužem članku pod nazivom "Razdvojeni zauvijek" pokušao je da osvijetli motive za genocid u Srebrenici. On konstatuje da ime tog gradića poznaje skoro svako ali da se još uvijek tapka u mraku kada se postavi pitanje: Zašto?

"U ljeto 1994. su SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Njemačka iznijele novi mirovni plan za BiH. Sve izbjeglice - više od polovine stanovništva - se po tom planu smjelo i trebalo vratiti. BiH je formalno trebala biti održana kao država, ali sa dva entiteta: Republikom Srpskom i Federacijom Bošnjaka i Hrvata. Održavanje zajedničke države bilo je potpuno oprečno ratnim ciljevima Srba ali i Hrvata. Ali, istinski gospodari rata u BiH: Slobodan Milošević u Beogradu i Franjo Tuđman u Zagrebu, bili su saglasni sa mirovnim planom. Uz plan je bila i karta. Po njoj je 51 posto bh. teritorije trebalo pripadati Federaciji a 49 posto Srpskoj. Kada se plan pojavio, Srbi su držali 72 posto teritorije. Do uspostave mira oni su dakle morali predati dobar dio teritorije. To se onda i desilo. Ali oni se nisu otvoreno povukli. Nijedan političar a posebno ne Radovan Karadžić nije imao moć da Srbima koji su naseljavali gradove u sklopu te teritorije kaže: Selite se! Mi smo se odrekli vašeg mjesta! Tako je prljavi zadatak prepušten neprijateljskoj vojsci. Od novembra 1994. je nevidljiva ruka izjednačavala odnose na terenu sa onima na karti.

Srebrenica, jedna od muslimanskih enklava u istočnoj Bosni, trebala je po toj karti pripasti Federaciji. To je naljutilo bosanske Srbe, jer su željeli da imaju zaokruženu teritoriju. Za takvu njihovu želju postojalo je razumijevanje čak i u Sarajevu. U političkim krugovima bosanskih muslimana sve češće se moglo čuti da se Srebrenica neće moći sačuvati. Branioci Srebrenice su prema vođstvu u Sarajevu imali veliko i opravdano - nepovjerenje. Tako da nije bilo veliko iznenađenje kada su Mladićeve trupe 6 jula pokrenule ofanzivu na Srebrenicu. Srebrenica se držala tri dana. Kada je izostalo pojačanje iz Sarajeva, divizija Armije BiH se povukla iz sjevernih dijelova enklave. Stanovništvo Srebrenice, preplavljene izbjeglicama iz istočne Bosne, pobjeglo je u malu bazu holandskog bataljona plavih šljemova. 11. jula je Mladić sa svojim vojnicima ušao u skoro praznu Srebrenicu.

Do tog momenta sve je išlo po poznatoj mustri, koja se ponovila ali potom više ne. Srpske trupe su po dolasku u Potočare djecu i žene stavili u autobuse, odvajajući muškarce. Muškarci ali i mnogi dječaci su odvedeni, vezani, ubijeni i bačeni u iskopane grobnice. Bila je to planirana operacija ubijanja, koja je prije tipična za zločine Wehrmachta (Hitlerove vojske) u Drugom svjetskom ratu nego za rat u Bosni i Hercegovini sa sporadičnim borbama od brda do brda i divljim progonstvima 1992. godine", piše autor članka, pitajući se zašto su ih ubili umjesto da su ih samo protjerali. Istovremeno primjećuje da to pitanje nije bilo važno u Haškim procesima, u kojima se akcenat stavljao na strukturu komandovanja. Navodi i da je osveta najčešći odgovor na pitanje zašto su ti ljudi ubijeni. "Kada je enklava 1993 proglašena zaštitnom zonom UN-a, bosanske trupe su odbile demilitarizaciju, što je shvatljivo jer UN nije bio spreman da nakon A kaže i B i Srebrenicu brani sa svojim trupama. Ali bosanske trupe su zaštitni status nekoliko puta zloupotrijebile, napadajući srpska sela." Autor teksta navodi i da, ako je osveta i bila razlog, da je ona mogla imati samo ličnu pozadinu i to komandanta Ratka Mladića", piše između ostalog u članku objavljenom u listu Tageszeitung.