„Smrt u Veneciji“: 100 godina poslije...

Udovica Thomasa Manna, Katia, svojedobno se prisjetila kako se njen muž, jednom prilikom, na plaži zagledao u jednog prelijepog dječaka i kako je bio toliko fasciniran njegovom ljepotom da nije mogao prestati da ga gleda. No, Katia je tom prilikom izjavila da Thomas Mann nije pratio dječaka. On je to u svojoj priči prepustio Gustavu von Aschenbachu, također piscu, čije putovanje u Veneciju zapravo počinje u Münchenu. Na izložbi predstavljenoj u Münchenu se, preko pisama, fotografija i ostalih dokumenata povlače paralele između Thomasa Manna i glavnog protoganoste njegove priče. Mann i Aschenbach su imali slične životne sudbine. I Thomas Mann, koji je od 1894. godine živio u Münchenu, našao se 1911., kao i Aschenbach, u stvaralačkoj krizi i to upravo kada je počeo da piše „Smrt u Veneciji“. Tada je kompletan kulturni pejsaž bio na prekretnici. Kako je rekao šef „Literarne kuće“ u Münchenu Reinhard Wittmann, „ tada je počelo da se kristalizira nešto novo“. Izložba, koja je otvorena do 6. januara 2013., najprije je predstavljena u „Kući Buddebrookovih“ u Lübecku, u rodnom gradu Thomasa Manna. Sam pisac je svojedobno iznio veoma interesantne veze između grada laguna u Italiji i njegovog rodnog Lübecka: „To je kao da bi se ste u orjentalnoj fantaziji zapravo preveli grad Lübeck“, pisao je Thomas Mann o Veneciji u svom pismu iz 1916. godine.        

L. Visconti: 'Promjenio sam Aschenbacha u kompozitora'

1971. godine „Smrt u Veneciji“ je na filmsko platno prebacio italijanski reditelj Luchino Visconti. U njegovom filmu, po noveli Thomasa Manna, kompozitor i dirigent Gustav von Aschenabach parabrodom stiže u Veneciju. Početna scena, u kojoj kamera slijedi glavnog junaka jedne knjige, traje više od šest minuta praćena dijelovima 3. i  5. simfonije Gustava Mahlera…

Venecija, početkom 20. stoljeća, grad kojem je suđena propast, simbolična je kulisa za priču Thomasa Manna o Gustavu von Aschenbachu, u filmu posustalom dirigentu i već duže vremena udovcu, koji se u tada kolerom zaraženoj Veneciji „zaljubi“ u mladog i prelijepog Tadzia.

„Promjenio sam Aschenbacha, koji je u knjizi pisac, u kompozitora u filmu. Mislim da je to bila i ideja Thomasa Manna. Mi smo mnogo o tome istraživali – i govorilo se o Gustavu Mahleru i, imao sam ideju da se u filmu neprestano čuje muzika Gustava Mahlera…“, rekao je jednom Visconti.

Djela majstora

Dekadentna Venecija 1912., morbidni šarm, bjelosvjetska buržoazija, luksuzni hotel na Lidu, ulični muzikanti, koji i – pored zabrane – žele da dobiju koju šaku lira, i zabave bogate goste, ili da ih na kraju ismiju…

Thomas Mann opisuje asketski život Gustava von Aschenbacha, koji u svojoj usamljenosti i posvećenosti na kraju nailazi na 14-godišnjeg Tadzia, kao inkaranaciju savršene ljepote. Svoju fasciniranost njim on opravdava filozofskim argumentima u kojima ponavlja platonski dijalog Sokrata i Fedra, po kojem je ljepota „jedina forma duhovnog, koju možemo da prihvatimo našim čulima… “

Aschenbach uvjerava sebe da je njegov interes za dječaka estetske naravi. Na kraju postaje opsjednut njime i umire na plaži na Lidu gledajući ga - dok mu niz lice padaju kapi tek svježe ofarbane kose i šminke…

Gustav von Aschenbach umire 1912. Godinu dana ranije umro je Gustav Mahler. „Smrt u Veneciji“ – novela Thomasa Manna i film Luchina Viscontija ostaju djela majstora.

Priredio: Senad Tanović (dpa, epd)

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić