Slom opozicije u Beogradu

Analitičari primjećuju da su nakon jednih od najneregularnijih izbora od uvođenja višestranačja u Srbiji naprednjaci uspjeli da osvoje većinu u Skupštini Beograda. Nakon izuzetno prljave i negativne kampanje protiv opozicije sami rezultati izbora možda i nisu iznenađenje, ali u svakom slučaju vlast je na dobrom putu da ispuni svoj glavni cilj: vraćanje Srbije u jednostranački sistem. Dobar dio krivice za takve rezultate snosi i sama opozicija, koja je najprije pristala da se takmiči u takvim uslovima, a zatim i na izbore krenula u više kolona. Usput je opozicija tokom čitave kampanje većinu vremena provela u međusobnim obračunima, što je najvjerovatnije uticalo i na konačni rezultat. U krajnjem zbiru samo četiri liste su prešle cenzus u Beogradu.

I pored svega Beograd za njega

Svega dvije opozicione liste ulaze u beogradski parlament, i kako za DW primjećuje novinar Srđan Škoro, sada po prvi put od uvođenja višestranačja nemamo nijednu opozicionu političku stranku u beogradskom parlamentu: „To je za mene već dovoljno šokantno. Jer, ove dvije liste koje su prešle cenzus su zapravo grupe građana. Đilas je samo ime, kao i Šapić. Vjerujem da će ovo biti otrežnjujuće za sve, a ako pogledamo brojke vidjećemo i da je lista Dragana Đilasa, koja je navodno zadovoljna rezultatima, dobila dosta manje nego što su to dobili Saša Janković i Vuk Jeremić zajedno na ranijim izborima. Sada ostaje da se analizira gdje su se ti glasovi izgubili i preraspodijelili, i gdje je nestala ta energija u Beogradu", kaže Škoro. Kao posebno šokantan Srđan Škoro vidi rezultat vladajuće SNS, uzimajući kako kaže „u obzir uslove života, kako ljudi loše žive, u kakvom siromaštvu žive, i kako vlada opšta obespravljenost; to je zaista zapanjujuće".

Najgore od svega jeste to što je opozicija protekle izbore više vidjela kao način da se potvrdi svoje mjesto u opozicionom taboru, a neće se shvatiti da je neko na tacni servirao režimu Aleksandra Vučiča vlast u Beogradu na još četiri godine, ocjenjuje za DW politikolog Duško Radosavljević: „Mislim tu prije svega na činjenicu da su liberalno-građanski-demokratsko orijentisane partije izašle na izbore u pet kolona. Tu je svako nastupao po principu ja sam najbolji i najveći, a onda su se tako pravile i koalicije koje nisu po mjeri birača. Ne postoji niko ko može da mi objasni razliku između Đilasa, Demokratske stranke, Ne davimo Beograd, pa čak i Šapića, a onda ako idemo dalje i LDP-a. Možete vi sad da pravite partije za budućnost, ali to je daleko lakše ako uđete u parlament pa tamo nešto konkretno radite nego da to činite iz opozicije", kaže Radosavljević.

Bojkot je bio bolji?

Preveliki broj opozicionih kolona, zajedno sa kampanjom medijske satanizacije opozicije - uključujući tu i brojne neregularnosti na samim izborima - mogu se navesti kao nekakvo objašnjenje za loš rezultat opozicije. Iako se još jednom čulo da je sada kasno za takvu vrstu žalbi, i da se ravnopravni uslovi obezbjeđuju prije izbora, ipak je nakon završetka beogradskih izbora ponovo postala aktuelna dilema da li je bojkot izbora bio bolje rješenje? Duško Radosavljević smatra da je „to trebalo učiniti onog trenutka kada je kao nosilac liste za beogradske izbore proglašen predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Odnosno, opozicija je trebalo da bojkotuje sve institucije sistema kada Aleksandar Vučić u razumnom roku nije podnio ostavku na mjesto šefa svoje partije. Jer, tog trenutka se znalo da politički život u Srbiji neće imati ni privid ravnopravnosti. Ali, to ne možete sa opozicijom koju čine oni koji moraju na izbore da se tamo pokažu kao buduće velike nade i stožeri okupljanja, jer su to političari koji vide samo neku kratkotrajnu korist".

Glas za kilo brašna i dvije paštete

Kao da se previđa da smo na ovim izborima imali zapravo čitav jedan konglomerat lista koju su činili bivši lideri ili članovi Demokratske stranke (DS), skreće pažnju i Srđan Škoro. „Đilas, Tadić, Šapić, Jeremić, Šutanovac, Bastać, Čedomir Jovanović, sve je to DS. Oni kao da zaboravljaju da su pobjeđivali na izborima samo kada su svi bili zajedno. Mislim da je zbog toga vrijeme da se neki političari jednostavno povuku, jer ih građani više ne prepoznaju kao opciju koja donosi neki rezultat". To je djelimično i odgovor na pitanje slijedi li sada preispitivanje u opoziciji, i šta može biti redoslijed njihovih daljih poteza? Srđan Škoro ističe da prije svega mnogi moraju da podnesu ostavke, i to što prije. „Mnogi će morati da priznaju da ne mogu dalje, i da prepuste mjesta nekim novim ljudima. Osim toga, ključno će za to preispitivanje opozicije biti da dopru do građana, i da se konačno vidi zašto ljudi za kilo brašna i dvije paštete glasaju za SNS", napominje Škoro.

DS odlazi u istoriju?

Fragmentacija opozicije je dovela i do toga da je DS po prvi put od uvođenja višestranačja ostala ispod cenzusa, što je svakako nova stranica u političkom životu Srbije. Partija koja je umnogome zaslužna za promjene 2000 godine, i stranka koja se može pohvaliti najvećim stepenom unutrašnje demokratičnosti u Srbiji, trenutno odlazi u političku istoriju. To svakako nije dobra vijest, kaže Srđan Škoro, jer se vidi da „što je DS bila slabija, to je diktatura bila sve veća i veća. A ja SNS ne doživljam kao stranku. To je interesna grupa koja će se raspasti bez Vučića. Demokratska stranka je ipak partija sa tradicijom, koja je zaslužna za sve pozitivne promjene koje imamo, i to je veliki udarac za demokratiju u Srbiju".

Očito je da se neke stvari moraju reorganizovati unutar opozicije, kaže Duško Radosavljević, i savjetuje da ona svede na pravu mjeru „vođenje politike na Fejsbuku i Tviteru. Još uvijek najveći dio politike mora da se vodi dnevnim ubjeđivanjem ljudi. To je zapravo klasičan politički rad. Tog rada je bilo malo proteklih godina, već se stalno nešto pokušavalo preko društvenih mreža. A pokazalo se da su društvene mreže, koje uglavnom koriste mladi, tu i zakazale. Mladi koliko vidim nisu baš pojurili na glasanje u Beogradu".