Slobodarsko vaspitanje

Masa je oduvijek billa politička zvijezda. Svejedno da li je to rulja koja dovodi Hitlera na vlast ili ona koja podnosi i slavi Staljinovu svirepost. Ili prosvijećena gomila koja u Pragu ili Budimpešti demonstrira protiv sovjetskog režima. Uvijek je stupala na scenu u vremenima kriza i prevrata. Ili, drukčije rečeno, kada masa poprimi određenu kritičnu veličinu, ona može da pretvori svaku krizu u nezamislivi prevrat. Osokoljena kritičkim duhom i humanističkim idealom, ona može pomjerati brda. Pošto su stotine hiljada ljudi šezdesetih godina demonstrirale protiv Vijetnamskog rata i rasizma stvoren je pritisak zbog kojeg je okončan rat i na osnovu kojeg su pobijedila građanska prava u Americi. Poslije ustanaka studenata (a u Francuskoj i radnika) 1968. nije se vratilo grobnom miru iz pedesetih. Mnoge šezdesetosmaške ideje su postepeno ostvarile uticaj na društvo i danas utiskuju pečat našem načinu života. Alternativni način života, ravnopravnost polova, ekološka svijest. Čovjek na Zapadu se dodatno oslobodio iz tjeskobe nezrelosti.

U istočnoj Njemačkoj i Rumuniji – da spomenemo samo dvije istočnoevropske zemlje – masovni izlazak građana na ulice oborio je komunističke režime. Mada postoji sumnja, čak i fakti, koji kažu da je rumunski narodni ustanak 1989. bio izmanipulisan i da su ljudi ostali uskraćeni za suštinski duh svoje revolucije, oni su rizikovali svoj život za demokratiju i prosvijećenost.

Ljubavni odnos prema vođi

Danas izgleda kao tračak nade to što su stotine hiljada ljudi poslije Trampove inauguracije demonstrirale protiv njega i duha koji on reprezentuje. Mada je demokratski izabran, čini se da predstavlja opasnost po demokratiju. Hoće li to biti dovoljno? U prvo vrijeme sigurno ne. Naime, drukčija masa je u međuvremenu dosegla kritičnu veličinu. Njena bujica je izbacila diletantske populiste na vlast.

Mi se moramo čuvati te cinične, bijesne mase, pune predrasuda. Mi, narod. Mada populisti tvrde da govore u ime naroda, masa i narod nisu isto. Ako bi postali identični, bili bismo izgubljeni.

Takve mase obično ulaze u žestoki ljubavni zagrljaj sa „Vođom". Dok u Rusiji zastrašuju i ubijaju predstavnike opozicije, a slobodnih medija skoro i da nema, ljubav Rusa prema Putinu je u procvatu. Podstaknuti demagoškom politikom Orbana i Kačinjskog, sve više mladih Mađara i Poljaka se okreće apsurdnom desničarskom nacionalizmu, pa i radikalizmu. Čega se oni konkretno boje, ne znaju ni oni sami jer su strance vidjeli samo u inostranstvu. Njihove kulture su dobrano homogene. Čak ni ekonomija ne može da bude uzrok sve većoj sirovosti, jer je poljska ekonomija u poprilično dobrom stanju.

Sloboda se ne može nametnuti

Drugačiji su uzroci za uspjeh populizma među mladima na Istoku i na Zapadu. Ako su danas u starosnoj dobi između dvadeset i trideset pet godina onda su odrastali u doba sloma komunizma. Poslije tupog komunizma ispunjenog strahom i oportunizmom uslijedila je era oportunizma i egzistencijalne borbe u vulgarnom kapitalizmu devedesetih. Ljudi su htjeli da se oslobode tegobne diktature, a kada su se oslobodili, sloboda ih je preopteretila. Vaspitavanje za slobodu na Istoku traje sve do danas. Sloboda koja je odgovorna ne može se narediti odozgo. Ona je plod vaspitanja i prosvijećenih institucija. Ni jedan odlazak u crkvu, ni jedna molitva ne mogu zamijeniti proces ljudske individualizacije i sticanja zrelosti. To se dešava u porodici i u školi uz podršku odgovorne države. Mnogi na istoku se moraju zapitati šta je krenulo naopako.

Da li je taj proces bio uspješan makar na Zapadu? Nikako. I ovdje je izgleda tlo prosvijećenosti veoma tanko. U Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Engleskoj itd. svi oni koji se osjećaju kao ekonomski gubitnici napušteni od države, smatraju da imaju pravo da podrže opsenare koji izvrguju ruglu humanističke vrijednosti. U Njemačkoj to neki rade i bez veće ekonomske nužde. Oni na to nemaju pravo jer etika i moral za zrelog čovjeka ne mogu biti predmet trgovine. Čak ni tada, kad je čovjek ugrožen siromaštvom i besperspektivnošću. Ništa nas ne prisiljava da sa lanca pustimo svog unutrašnjeg demona.

„Cio čovjek"

Čovjek se upusti u političku borbu, traži način da izrazi svoje zahtjeve. Zasuče rukave, udruži se sa drugim ljudima, kako bi formirali prosvijećenu masu. Naročito bi vjernici trabalo da trpe a da ne dozvole da ih zatruje mržnja. Čovek je cjelina. U svakom slučaju, želi da to bude.

Napor da se masa razumije baš i ne pomaže. Čovjek mora stati nasuprot nje, odlučan na osnovu snage humanističkih vrijednosti, za koje osjeća da su u njemu čvrsto usidrene. Ali prosvijećenost i humanizam ne mogu se narediti odozgo. Za njih je potrebno uporno ali istrajno vaspitavanje za slobodu.