Sahrane kojima nema kraja

Kuća i imanje Alije Delića u neposrednoj su blizini Memorijalnog centra i mezarja. Iz rodnog kraja otišao je 1995. godine, a trenutno živi u Podlugovima. Svake godine je na dženazi u Potočarima, a utjeha su mu unuci od dvije kćerke. Posmrtne ostatke jedinca sina Nermina ukopao je 2012. godine. "Imao je 17 godina i 22 dana kada je pala Srebrenica. Dugo je, možda predugo, trebalo da se pronađu i identifikuju posmrtni ostaci. I sada sam došao da podijelim tugu sa komšijama. Toliko dugujemo ubijenima," kaže Alija Delić.

Asim Osmić iz Blječeve kod Bratunca ukopava sina jedinca Aziza, koji je imao 20 godina kad je pala Srebrenica. Suze kvase Asimovo lice, dok mu se lice grči od bola. "Teško je.Teško je. Nikad mi nije bio teže u životu nego sada. Nestao je i nadao sam se. Nadao sam se da ću ga pronaći živa, sve do 2009. godine kada su pronađeni dijelovi tijela u zvorničkoj Kamenici, u masovnoj grobnici Čančari. Tada je nestalo nade. Ehhh...da bogdo mene kopaju, ali tako je htjelo da bude," skrhan bolom govori za Deutsche Welle Asim Osmić.

Sekundarne masovne grobnice

Većina posmrtnih ostataka žrtava genocida pronađeni su u različitim masovnim sekundarnim grobnicama, što je još jedan od mračnih kurioziteta genocida u Srebrenici. Hasiba Salkić ukopava sinove Omera (29) i Refika (20). Nema snage da govori za medije. Nijemo šuti dok lokalni imami u nekadašnjoj fabrici akumulatora uče suru Jasin za ubijene.

Redžija Mehmedović iz Potočara trenutno živi u Švajcarskoj. Došla je da dočeka i ukopa posmrtne ostatke brata Džemala Efendića koji je ove godine identificiran. "Svake godine su nalazili po jednu kost. Prvo glavu pa nogu, pa ruku. Hvala Dragom Allahu što će njegove kosti, njegova duša konačno naći smiraj," kroz suze govori Redžija.

Četrnaestogodišnji Senad Beganović najmlađa je žrtva genocida i jedan od trinaest maloljetnika koji će se 11. jula 2014. ukopati u Potočarima. Njegov otac Ramo pronađen je ubrzo nakon rata i ukopan. Dijelovi tijela Senada Beganovića pronađeni su kasnije u četiri sekundarne masovne grobnice. Iako nedostaje polovina tijela, 2013. dovršen je proces identifikacije i obavit će se ukop.

Kako da se kosti smire?

Amor Mašović, član tročlanog kolegija direktora Instituta za nestale osobe u BiH, kaže da se još uvijek traga za najmanje 80 masovnih grobnica. Nada se da će Parlament i Tužilaštvo BiH ubuduće imati više sluha za porodice žrtava i više novca za procese pronalaženja i ekshumacije, a naročito za identifikaciju žrtava.

"Institut radi na pronalaženju grobnica, ali ne i na identifikaciji žrtava, jer to rade tužilaštva. Inače, ako uspjehom možemo zvati pronalaženje mrtvih ljudi, onda je uspjeh da smo pronašli 80 odsto nestalih u genocidu u Srebrenici. Iz ugla porodica nestalih, sve traje previše sporo, ali iz ugla stručnjaka, proces ide izuzetno brzo," kaže Mašović.

Dodaje da cijeli proces usporavaju sekundarne grobnice. "Ovi zločinci su i to patentirali. Rijetko ćete pronaći cijelo tijelo u jednoj grobnici. Poslije ove dženaze će 130 onih koji su već ukopani, ponovo biti iskopani kako bi se dodali dijelovi skeleta koji su kasnije pronađeni. To je ono što porodicama žrtava ne da mira. Kad otklanjaju dženazu i obave ukop, to nije kraj. Za godinu ćemo im, možda, ponovo zakucati na vrata i reći da smo pronašli još neki dio tijela," kaže za Deutsche Welle Amor Mašović.

Članovi porodica u srijedu 9. jula dočekali kamion sa tabutima u kojima su, najčešće, dijelovi posmrtnih ostataka njihovih najbližih. S njima su bili brojni novinari, komšije i prijatelji, ali i oni koji još uvijek nisu pronašli posmrtne ostatke najmilijih. Ipak, na dočeku u Memorijalnom centru Potočari bilo je mnogo manje ljudi nego na ispraćaju u Sarajevu.