RTV nije vaša djedovina!

„Dajte i meni veliki bager da rušim!“, poručio je premijer jedne Srbijice na Balkanu. Jal' bukvalno, jal' figurativno – ali naš premijer fakat najviše voli da ruši sam, jer zbilja nije fer da neko drugi pokupi kajmak, kad je svima jasno ko je najjači i najsilovitiji među cijelom rušiteljskom bandom.

A ima li šta slađe nego bagerom preći preko novinarčića? I to ne makar kakvih, nego onih vojvođanskih miševa s televizije koja ga je žuljala do besvijesti – Radio-televizije Vojvodine.

Ako je premijer tako rekao – tako ga i prenesi

Ne, nismo bili toliko naivni da vjerujemo da se poslije izbora ništa neće promijeniti, ali ne, nismo ni toliko otupjeli, da sve to prećutimo. Kad je 4. maja jednoglasnom odlukom smijenjen direktor programa Slobodan Arežina, s nekakvim nesuvislim obrazloženjem o padu gledanosti, sve što smo željeli jeste da odbranimo rezultate našeg rada i profesionalne principe. Desetak dana kasnije dobili smo odgovor – novo rukovodstvo na nas je krenulo đonom.

„Ljudi, mene smijenilo“, „Meni javilo da ne dolazim sutra“, stizale su poruke te noći između 17. i 18. maja. Sutradan nam je na vanrednom sastanku predočen nekakav (kako će se kasnije ispostaviti) godinu dana brižljivo pravljen spisak imena: „Ovo je novi tim, oni će već od danas raditi. Vi ste slobodni“.

Kako će izgledati nova uređivačka politika saznali smo iz medija od šefa deska Budimira Markovića: „Dnevnik bi trebalo da teče kao jedna lijepa priča“. Nema tu, dakle, mjesta za pitanja i potpitanja, preispitivanja i informisanje. Ako je premijer tako rekao – tako ga i prenesi. Valjda čovjek zna šta priča.

Tako su događaji s kojih smo ranije izvještavali gotovo rutinski, postali tačke okršaja. Već mjesec dana, u zgradi Radio-televizije Vojvodine, svaki dan je borba. Svaka priča koju napravimo, za novo rukovodstvo je politički tendenciozna – od priča o finansiranju medija, do kulturnih događaja. Iz svake priče, kažu, zrači naša namjera da srušimo vlast.

Od novinara, kako smo sebe s ponosom nazivali, postali smo delinkventi – „oni što pričaju s kamiona“. O tim delinkventima i njihovoj borbi, u programu RTV-a jedva da se nađe po koja vijest, jer, kako nam je rečeno, najava protesta i izvještavanje o protestima više „nisu u skladu s etikom kuće“. Reakcija vladajuće stranke na te proteste izgleda ipak jeste, jer su se proteklih mjesec dana svi izređali da kažu po koju pametnu o nečemu što u našem programu čak i ne postoji. Na šta onda reaguju, pitao bi se i laik, ali ne i urednici s „dugogodišnjim iskustvom“.

Nije dovoljno biti samo premijer

O tim urednicima i njihovim blistavim karijerama svedoči istrajna sindikalna trgovina butkicama i zimnicom, soba za promjene u kojoj su čamili, više od 30 godina besposličarenja o trošku države, ali i činjenica da su toliko bili doslijedni u ratnohušačkoj politici devedesetih, da ih se u jednom trenutku, 1994. godine, i sam Milošević odrekao.

O tim urednicima mi smo učili na fakultetu. „Vidite, kolege, to je ono o čemu govorili na prošlom času. Tako ne bi trebalo“. Oni koji su još 1999. izveštavali prema uputstvu tadašnjeg mladog ministra informisanja Aleksandra Vučića, danas ponovo rade pod okriljem svog omiljenog glavnog i odgovornog urednika. Jer nije dovoljno biti samo premijer – ah, ta mala i beznačajna funkcija – važno je biti i šerif, i kadija, i urednik koji će neukim novinarima skrenuti pažnju na to kako se ređaju vijesti, kako se piše i kako se biraju sagovornici, pa čak i to da li je bitniji Putin ili nekakav hrvatski analitičar. Bijedna piskarala, avaj, nikada neće naučiti!

O nama, delinkventima, govore nagrade koje smo proteklih godina osvajali, izvještaji domaćih i međunarodnih eksperata i građani čije smo povjerenje mukom sticali. Trudili smo se, radili, gradili, ulagali, bili u blatu, na kiši, na granicama, na protestima, zahtijevali odgovore, borili se i služili profesiji. Sve to, kako bismo od jedne palanačke televizije stvorili javni servis.

O tome da li smo u tome uspjeli, najbolje svjedoči broj ljudi koji je sinoć (13.6.) treći put izašao na ulice. Neki pristojni građani poručili su da im je dosta tabloida, laži, kleveta, ružičastih televizija i dezinformerskih novina. Ti građani ne služe se prostačkim skandiranjem premijeru. Njihova je poruka usmjerena protiv „ugnjetača i njihovih pomagača“. Dosta im je primitivizma, bahatosti i demonstracije sile. Oni ne nasjedaju na nevješte laži premijerskih tabloida o istorijskom udruženom poduhvatu marksista i libertarijanaca, anarhista i diplomata, koji se svi valjda izmiriše za ovu priliku.

Studio RTV ostaje ulica

A protiv nas i protiv istih tih građana su u petak (17.6.) – gle paradoksa – ispred iste zgrade, demonstrirali vlast. Protiv građana i protiv javnog servisa. Jedino što nije jasno jeste to protiv kog tačno RTV-a demonstriraju – ovog novog deformisanog, ili onog starog koji su sami silom srušili. Elem, iako ni oni vajni profesori koji su protest juče zvanično najavili, zapravo ne znaju ko će isti organizovati, vaskoliki državni tabloid obavještava nas da kontramiting organizuju tri „javnosti malo poznate nevladine organizacije“, koje, a to je barem lako provjerljivo, čak i ne postoje u registru države Srbije. Fantomske organizacije s fantomskom temom ispred fantomske televizije s fantomkama na glavi.

I tu bi se pristojan čovjek od muke povukao, da nije već prelilo čašu. Da nas ne pozivaju na sastanke u četiri oka, kako bi nas potkupili sitnim apanažama. Da nas ne kore zbog toga što ih na hodniku ne pozdravljamo dovoljno srdačno. Da nas ne optužuju da smo žuti, korumpirani i lažljivi. Da nas ne pozivaju da prije događaja odlazimo kod šefa po pitanja. Da nam zbog toga što branimo profesiju ne prijete otkazima.

Zato će naš studio ostati – ulica. Jedino još tamo neki fini svijet može da kaže da je car go i da ne trpi atak na svoju slobodu. A ta sloboda znači da mi možemo pošteno da izvještavamo, vi da proizvodite sir, orete zemlju, prodajete povrće ili razvijate softvere.

Mi ne odlazimo odavde. Mi ne idemo s javnog servisa. Mi ćemo braniti naše institucije. Mi nećemo biti držači mikrofona. Mi ćemo postavljati pitanja. Mi ćemo tražiti odgovornost za helikopter i za Hercegovačku. Mi ćemo tražiti da se preispitaju diplome i doktorati. Mi ćemo tražiti da se objave tajni ugovori. Mi ćemo braniti princip i slobodu.

Jednom ste imali priliku da budete na pravoj strani istorije. Ako 20 godina kasnije i dalje niste shvatili baš ništa – to, gospodo, nije slučajnost. Zato učinite napokon jednu ispravnu stvar – podnesite ostavke! Nećemo vaše brljotine prepustiti slučaju, jer RTV nije vaša djedovina, već javni servis svih građana Vojvodine.

Sanja Kljajić je novinarka Radio-televizije Vojvodine