Rekordna cijena za Moneove Lokvanje

Oni su mit i više od mita, ponos francuske nacije: Lokvanji Kloda Monea. Mnogo puta je slikao „Nimfeje“, kako se na francuskom zovu lokvanji. A da bi to uradio, svjetski poznati impresionista bi jednostavno sjeo u svoju baštu u Živerniju, seocetu na granici sa Normandijom, 70-ak kilometara od Pariza.

Bašta je bila njegova opsesija, izvor inspiracije i mjesto u koje se povukao tokom Prvog svjetskog rata. Onaj ko danas posjeti ovo mjesto povjerovaće da je u Edenu – u raju na zemlji. Ovaj botanički raj čine cvjetna i vodena bašta sa poznatim jezercem sa lokvanjima, koji su otvoreni za javnost. Mone je sadio mnogo cvijeća i drveća, dijelom vrlo egzotične biljake, koje su u Francuskoj postale poznate tek početkom XX vijeka.

Ali, lokvanji su slikaru posebno bili na srcu, pa se uvijek trudio da se iz vode uklone mulj i trava, kako bi voda mogla da posebno lijepo reflektuje svjetlost. Mone je zapošljavao nekoliko baštovana; a jedan od njih je bio zadužen samo za njegu i insceniranje lokvanja.

Marsel Prust: „Bašta boja“

Marsel Prust, autor romana u sedam tomova „U potrazi za iščezlim vremenom“, sumnjao je da mu je namjera bila da baštu uredi tako da „istovremeno može da cvjeta samo cvijeće čije se boje slažu, što nije prirodno“. On je Moneovu baštu nazvao „Bašta boja" ili Umjetnička bašta".

Klod Mone je 1890-ih počeo da slika lokvanje – motiv koji će ga zaokupljati sve do smrti 1926. godine. Slikao bi više slika istovremeno dok bi sjedio na jezercu, tako što bi postavio više štafelaja jedan pored drugog i slikao bi kao na pokretnoj traci.

Kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, slikar se u potpunosti povukao u Živerni. Tada je imao 74 godine i odlučio je da uradi remek-djelo lokvanja: gigantski ciklus lokvanja iz više dijelova.

Slikanje kao patritoska obaveza

Govorio je da se radi o „velikoj dekoraciji", koja bi trebalo da odvrati pažnju od ratnih patnji. Za gigantska platna izgradio je novi atelje u Živerniju. Slikao je sa skela na koje je postavio točkove da bi mogao da ih gura tamo-vamo. Dan nakon što je potpisano primirje 11. novembra 1918. Mone je francuskoj državi poklonio dva platna velikog formata svojih lokvanja.

Na podsticaj francuskog šefa države, Žorža Klemensoa, svog bliskog prijatelja, Mone je kasnije uradio još osam slika lokvanja, jer mu je bilo obećano da će slike biti izložene u uslovima dnevnog svetla. Kada se sve slike izmjere zajedno, jedna pored druge, dugačke su preko 100 metara. No, održati ovo obećanje nije bilo nimalo lako. Tek 1927, nekoliko mjeseci nakon Moneove smrti, Klemenso je ispunio zahtjeve Kloda Monea: Lokvanji su u Muzeju Oranžerije u srcu Pariza pronašli svoj konačni i savršeni dom.

Igre svjetlosti...

Oranžerija je i danas, nakon nekoliko restauracija, hodočasničko mjesto umjetnosti. Sa Moneovim Lokvanjima tamo je nastala jedinstvena instalacija, koja posmatračima dopušta da duboko zarone u umjetnost. Impresivno umjetničko iskustvo, s obzirom da vam ovalni zidovi daju osjećaj da se nalazite usred jezera sa lokvanjima. Svjetlost koja se igra sa mrljama boja, sve izgleda potpuno prirodno - bez forme. A sa prodorom dnevne svjetlosti, stiče se utisak da slike reaguju na dijelove dana. Na istoku ćete doživjeti izlazak sunca, na zapadu zalazak.

Slike lokvanja u akordu

Mone je do svoje smrti naslikao više od 250 slika vodenih ljiljana, od toga su njih 40 naslikane na velikim formatima. Takođe i slika koja je nastala u periodu od 1917-19 "Le Bassin aux nymphéas" (Jezero lokvanja), koje je sada prodato u aukcijskoj kući Sotbi, pripada njegovom revolucionarnom kasnom djelu.

Mone je na svojim slikama baštu uvijek prikazivao onako kako je on vidi a ne kakva je bila. Tako da svijet nakon njega baštu može da gleda samo njegovim očima: tužne vrbe koje se ogledaju u vodi, jezerce okupano jutarnjim suncem, sa oblacima ili u zalazak sunca. Isti motiv a uvijek drugačiji i nov.

Pred kraj svog života, Mone je jednom posjetiocu u svom ateljeu rekao: „Meni je trebalo vremena da razumijem moje lokvanje. Posadio sam ih iz zadovoljstva; uzgajao ih ne razmišljajući da ću da ih slikam. Da bi vam se neki predio uvukao pod kožu potrebno je da prođe više od jednog dana. I onda, odjednom, doživio sam otkrovenje: koliko je moje jezerce čarobno – i dohvatio sam se palete.“

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu