"Put strave" - izvješća evakuiranih Ukrajinaca, 2. dio

Gradići u okolici Kijeva bili su već od prvih dana rata u Ukrajini poprišta ogorčenih borbi. Stanovnici su se iznenada našli između dvije vatre. Troje ljudi, koji su uspjeli izaći odande, ispričalo nam je svoje dramatične doživljaje. Jučer smo objavili prvu, a danas donosimo drugu priču.

Druga priča: Irina

"Strah od noći, kada uho čuje svaki zvuk, svaki šušanj i udarac, svaki pucanj."

Irina, umirovljenica. Ona je 8. ožujka/marta napustila svoje selo smješteno nedaleko od Makariva, koje su zauzele ruske postrojbe.

"Živjeli smo na jednom prekrasnom mjestu, u malom selu Havronščina, udaljenom nekoliko kilometara od Makariva. 24. veljač/februarae smo saznali da je započeo rat. Već sutradan je u selu postavljena kontrolna točka i 26. veljače/februara su stigli ruski vojnici. Oni su zaposjeli ogromno područje jednog igrališta za golf između našeg sela i Makariva. Dani su počinjali i završavali pucnjevima i eksplozijama. Skoro svaki dan, ponekad i više puta dnevno, na igralište za golf su slijetali helikopteri.

Dok smo imali Internet, dobivali smo upozorenja da se sklonimo u podrum. Navečer, noću morali smo u podrum nositi moju 96-godišnju majku koja je slijepa i nepokretna.

Između 1. i 3. ožujka/marta stalno su se oglašavale sirene, stalno su se vodile borbe. Tih dana su stanovnici sami počeli odlaziti jer nije bilo nikakve pomoći. Navečer 7. ožujka/marta morali smo i mi donijeti odluku. Jedna susjeda je rekla da ima još dva mjesta u automobilu, da moramo posjesti baku na krilo. Bila je to jako teška odluka – otići na vlastitu odgovornost pod kišom metaka. Ali više nismo mogli podnositi taj užasni strah. Strah od noći, kada uho čuje svaki zvuk, svaki šušanj i udarac, svaki pucanj. Kada stalno mislite hoće li bomba pasti na vas. Naš sin je inzistirao na tome i rekao da ćemo već pronaći neki put, glavno da nas netko odvede iz sela.

Od odjeće sam imala samo ono što sam nosila na sebi. Uspjela sam još ponijeti pojedine dokumente. Bili smo u koloni od oko 50 automobila, svi su bili prekriveni bijelim plahtama. Kada smo prolazili pored igrališta za golf, jako smo se bojali. Nikada u životu nisam toliko molila kao tada.

Usput smo vidjeli uništene ruske tenkove i opremu, srušene kuće, a u zraku se osjećao neobičan grozan miris. Cesta kojom smo se vozili u smjeru Žitomira bila je s jedne strane uništena. Posvuda se moglo vidjeti uništenu rusku vojnu opremu i pogođene civilne automobile. Bio je to put strave. Nemam riječi da bih to opisala.

Vozila sam se i mislila: tako sam već jednom bježala, iz Černobila, ali tada sam na rukama nosila svoje jednogodišnje dijete. A sada bježim ponovo, iz okupirane zone, s 96-godišnjom majkom na krilu.

Sada smo na sigurnom, ali i ovdje se stalno čuju sirene. Svaki zračni napad na vas djeluje kao da svaki put imate oružje upereno u leđa. Moja majka svaki dan pita za svoju kuću, moli se Majci Božjoj da ju spasi, da se može vratiti tamo. Ona je već preživjela jedan rat i sada mora prolaziti kroz još jedan."

Treću priču objavljujemo sutra.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu